U trenutku kada se okreneš ponekad ti se svijet čini nedostižnim.
Pogledaj što uništiš iza sebe, jednom kada ti se zvijezde otvore, nemoj bježati od svoje stvarnosti.
Odi, odi kada ti se ukaže.
Odi, odi svijetu koji te čeka jer nisi bio tu kada te trebalo biti.
Odi, odi u trepet tišine i ne vraćaj se.
Буди сунце коjе чека сутра.
Буди jедан корак од мене и потражи ме.
U sumrak tišine, okupaj me svojim bojima.
Ne daj mi pobjeći iz tvojih ruku,
miluj me kao težak san u jastuku što sniva.
Otopi mi smiješak i pretvori me u sliku,
baci me u svjež plamen nad crnim morem,
preko ramena vičem, derem i slušaju viku,
Čuješ li me, čuješ li ljude što se lošim kupaju novcem?
Zapamti me kada ti se čovjek obrati,
učini me besmrtnom figurom koja ti glavom luta,
od svih me muka skrati,
zaboravi svijet i onog koji čini svog puta.
YOU ARE READING
Šta'e?! шта'е?!
PoetryZbrika poezija #2. Svašta nešto. Pjesme o stvarnosti nabrijanih ratnika i mržnji koja ne postoji. K'o skont'o, skont'o. twitter: @ekvilibrijumski