Obuzdaj me

1.

Sjedim za radnim stolom od mahagonija u velikoj prostranoj i pomalo nostalgicnoj kancelariji i pokusavam da nadjem rijeseje problema. Vrijeme polako odmice i upravo ulazim u peti sat kako ne mogu naci odgovarajuće riješenje.

Glava me ubija, zanemarujem glavobolju i nastavljam da blejim u velike bjele papire, nacrte i konstrukcije, ali ga ne pronalazim.

Pogledam na sat i shvatim da je vec devet navecer, a da u konferenciskoj dvorani citav tim pokusava srediti problem koji imamo u konstrukciji, ali bez nekog vidljivog uspjeha.U sledecem trenutku odlucim da ih posaljem kuci da se odmore, jer im ovaj cetvrti sat prekovremenog mozda i previse.

Kad se naglo dignem i frustrirano bacim olovku na stol, dobijem jedan vrlo diskretan pogled, pogled koji pita sta se odjednom dogodilo.

Ooo da dobro ste shvatili nisam sama, moj poslovni partner ujedno i covijek sa kojim djelim radni sto u njegovoj kancelariji.
To tjelo, siroka razvijena ramena i misicave dugacke ruke koje zavrsavaju velikim sakama i dugackim prstima sa nebo plavim ocma poziva na grijeh.

Vracam se u stvarnost i gledam u to andjeosko lice koje ceka odgovor na neizreceno pitanje.
Saberm se i govorim mu kako idem tim da posaljem kuci jer je kasno i njihove ih porodice sigurno cekaju, a i trebaju nam sutra odmorni. Dobijem samo potvrdno klimanje glavom dovoljno da krenem prema konferenciskoj dvorani.

Ulazim u konferencisku dvoranu i saljem tim kuci u povratku odlucim da nam ponesem pice. Stojim ispred automata i sebi uzimam nes, a njemu kafu sa mlekom i jednim secera i krecem nazad u kancelariju.

Stavljam ispred njega kafu na sto i sjedam u svoju stolicu. Ukocena sam. Odjeca me steze, noge me bole od visokih peta.

Neudobno mi je.

Odjedno se vraca dobro poznati osjecaj i kao po naredbi naglo pocinjem da raspustam kosu koja mi je bila smotana u urednu pundju. Ustajem i skida svoj sako raskopcavam zadnja dva dugmeta na kosulji i izvuvam cipele. Sjedam i pocinjem duboko da disem ne bili povratila kontrolu nad sobom.

Tacno minut poslije zacujem prodoran dubog glas:

- Gospodjice Ničelson, da li ste dobro?

Klimnem glavom potvrdo ni ne gledajuci u njega i pokusavam se skoncentrisati.

- Da li ste sigurni? Ne izgledate bas najbolje.

Shvaitim da gosp. Andrejev, nece prestati da zapitkuje i vec gubim kontrolu. Okrenem se prema njemu i pozelim mu ono savrseno lice upaznati sa svojom sakom ali u zadnjem trenu odustajem jer znam da se ne bih zaustavila na jednom udarcu. Uspravim se i ustanem iz stolca u kojem sam sjedila:

- Ispricavam se gosp. Andrejev, ali vec je kasno i trebala bih poci ako to ne predstavlja problem.  - kazem i uzimam sako i obuvam svoje cipele spremna da krenem i kad krenem da uhvatim kvaku na vratima, saka na istoj me preduhitri.

- Gospodjice Ničelson, dozvolite. - kaze te otvori vrata i pusti me da prva napustim kancelariju.

Izadjemo iz kancelarije i uputimo se ka liftu, gorim i vristim u sebi, jedva se kontrolisem. Dovraga, zar nije mogao sacekati jos malo, jel bas morao krenuti kad i ja. Ulazimo u lift i on provlaci karticu, lift se polako pokrene sa 25-og sprata. Stojimo u liftu, a vrijeme nikad sporije nije prolazilo. Pogledam ga ispod oka i vidim kako me netremice posmatra, odlucim ignorisati i nastavim da gledam ispred sebe. Lift se malo zatrese i ja izgubim ravnotezu bas u trenutku kad sam pomislila da cu da poljubim pod, necija se snazna ruka i velike sake nadju oko mog struka i pridrzavaju me te me kroz nekoliko trenutaka isprave.Nakon sto shvatim da je to ruka gosp. Andrejev-og ostanem ukocena ne znajuci sta da radim. Jedva cujno promrmljam jedno:

- Hvala. - i ostanemo tako stajajuci u tisini.
 

Idalje osjecam njedov topli dlan na svom tjelu, ali sad je na dnu mojih ledja skoro pa nepromjetno pravi male kruzice. Od tog maleckog dodira sva se najezim i ne znam zasto ali mi nije neprijatno. Zivci su mi napeti kao strune. Napokon se oglasi zvonce i vrata lifta se otvore zakoracimo u predvorije, njegova ruka i dalje na dnu mojih ledja izaziva trnce niz kicmu.

Krecemo prema izlaz iz zgrade i zadnjim atomima se kontrolisem.Kako stizemo pred vrata tako mi stari gosp. iz obezbjedjenja pozdravi i daje mi kljuceve mog automobila koji je prethodno dovezao ispred ulaza u zgrada. Ljubazno se zahvalim i krenem prema automobilu. Njegova ruka je i dalje na dnu mojih ledja i ne pusta me. Dolazimo do mog automobila i on kao pravi džentlmen otvara vrata i prije nego me pusti da udjem, lagano mi utisne poljubac u obraz.

- Oprezno vozite, gospodjice Ničelson. - kaze te mi podari osmjeh od bilion dolara, red savrseno bjelih zuba se ukaze i zaklecase mi koljena.

Kako bih prekrila svoju reakciju lagano se samodopadno nasmjesim i kazem jedno:

- Laku noc, gosp. Andrejev.

Sjednem u automobil, on zatvori vrata i ja napokon slobodna, startujem automobil i izgubim se u prometnim ulicama NY. Gradu koji nikada ne spava.

_________________________________

Dragi moji, ova priča ce da ide jednom sedmično, jer nije dugačka. Ima oko petnest-ak poglavlja koja su takođe nešto kraća. I moram da naglasim da je ovo zapravo moja prva napisana priča i puštam je u izvornom obliku, bez prepravki.

Tako budite blagi prema meni. 😉

Vaša _plavaDjevojka.