Rođen sam jednog rujna
Ili septembra, kako se već to veli,
Kada su glasovi postajali tiši
I glasnije kiše.
U zoru, tačnije,
Sam rođen.
Rođen sam gol od topline
Koja zavarava crveno lišće
Uz prva zubata jutra
I magle što se spuštaju
Nad krovove radničkih naselja,
Kada se prve vatre lože
Dok djeca još tvrdo spavaju.
Po rođenju sam znao već sve,
I kako sam rođen,
Kada i kome,
Tko me prvi poljubio
I uz suze zavolio.
Ruke koje su me grijale
Dok sam padao u prvi dan,
Ruke koje su me previjale
I utapale u nježnosti.
Tako slab, da bih bio jak.
Onda kada me gledala
Umornim očima bez sna.
Njene znatiželjne oči,
Izvori soli na usnama
Rasle su uz mene.
Oči zbog kojih sam ovakav
I u lancima slobodan,
Makar i propao i razrušen.
Rastao sam čuvajući joj osmijeh
Od trena kada sam je ugledao.
Usne joj od slada slađe
Plašljivo izgovaraše nešto
Što se u jeseni ćuti.
I kada spava i kada se budi
Ja sam ga željno čekao,
I snove vidio
U malim jednosobnim stanovima.
Uvijek bi negdje plovila,
Letjela, hodala, trčala,
Samo da u mjestu vidi sve.
I vidjela je,
Jer tada san snu
Postaje stvarnost
Sačinjena od mekog dodira
U dubini srca.
Daleko sam rođen,
I to je tačno.
Kucam tuđim srcem,
Dišem tuđim plućima,
Govorim tuđim riječima.
Nisam birao,
To se tako desi.
Rođen sam u njenoj kosi,
U njenim nogama i rukama,
Koraku,
Na jastuku,
Pod prstima i u glasu,
U tvrđavi grudi
I uporno odbijam
Da se čovjek
Može ponovno roditi.
Jednom se rađa,
Da bi se nju jednom vidjelo,
Osjetilo i čuvalo,
Voljelo,
Kao trešnju koja daje plod
U zelenoj avliji,
Potrebnu kao vodu
U vrelom ljetu
I željenu kao uzdaha
Kada vazduha nema.
Tako volim da živim.
Život je njen treptaj
I glas kojim priča.
Kada je živim, živim život,
Pa se ne umire i ne muči,
Nego se ljubi i voli.
Rođen sam jer je volim
I bojim se reći te riječi
Zbog orkana u glavi
Koji idu ka njenoj koži,
Svilenim obrazima
I vratu od sreće mekom
Poput kasne jagode.
Zbog nje sam rođen
I ne umire mi se sada,
Sada kada živim
To čudo života
U njenom glasu,
U njenim
Snenim očima.
