Nikada me mjesto i vrijeme nisu držali. Uvijek sam se nekako teško snalazila, pa čak i kad bih srela ljubav. Bio je ljubav, sunce, jedini, sve što je trebalo... ali samo ne ono što je meni bilo potrebno. Svi oko mene su bili zadovoljni s onim što imaju, a većinom nisu imali ništa. Ni ljubav, ni žar, ni sreću, ni spokoj. Samo mirno more... Bili su kao brodovi koji stare, koji nikada nisu otišli iz luke, na otvoreno i nemirno more. Ubijena im je bila svaka želja da vide, prođu, osjete... da maštaju, da vode ljubav i duge razgovore negdje daleko, pod otvorenim nebom. A ja... Ne ostaje mi se na jednom mjestu, nisam od onih koji žele samoću. Oduvijek sam željela da imam nekog da zajedno putujemo, ali... ljudi ko ljudi... valjda previše umorni od života i samih sebe. Možda nikada ne bih bila ovakva da je nekada bilo razloga da ostanem, a možda sam ja pustila sve svoje razloge, nesvjesno, da odu kao što su i mene puštali. Možda sam negdje nekada napravila samo jedan pogrešan korak i eto me gdje sam sad...