Upoznala sam nekoliko novih ljudi, s vremenom upoznali su se s mojom situacijom. Upoznala sam decka, s kojim sam dan danas u vezi. To sto sam okrenula novu stranicu, podiglo me s dna. Danas vise nisam na tabletama, naucila sam da sve stvari moram s nekime podjeliti i prestati ih drzati u sebi. Ponekad se dogodi da i dalje sve skupljam u sebi, a onda puknem, vicem, placem, slamam sve oko sebe. No, trudim se da to ne bude tako, jer moj zivot je u pitanju. Imam problema kao i svaka druga cura, muce me razne brige. U srednjoj jedna djevojka, koja je prosla puno gore nego ja, postala mi je najbolja prijateljica. Prijateljica koja me nikada nece osudjivati zbog mojih gresaka, osoba koja ce uvijek saslusati svaki moj problem, pa bio on najmanja sitnica ili neka vazna stvar. Krenula sam na fakultet iako zivimo daleko jedna od druge, to nam nije prepreka da mi je i dalje najbolja prijateljica. Znate sto je najgore od svega, svaki dan strepim da ne izgubim bilo koju vaznu osobu u svom zivotu. Prijateljicu koja ima problema sa srcem, majku koja ima rak, oca kojem se stanje moze pogorsati, ili brata kojeg svi odbacuju jer je drugaciji, ali pametniji od vecine. Svatko od njih je svasta prosao u zivotu. Svaka njihova nevolja me naucila da se sve pobijedjuje osmijehom. Mozda je ovo nista naspram vaseg, ali uvijek morate pronaci svijetlu tocku u svom zivotu. Neke osobe prozivjele su i puno gore od vas, pa zive s osmijehom na licu. Ako ih upitate jesu li se ikada rezali ili na bilo koji drugi nacin samoozlijedjivali, necete dobiti potvrdan odgovor. Za njih, ali i za mnoge druge osobe koje se samoozljedjuju za njih su slabici, slabici koji ne mogu podnijeti ovaj svijet. Moramo nauciti poslije svakog pada ustati i nastaviti dalje jer nam je to jedina opcija da prezivimo. Mozete me vrijedjati do mile volje, ali meni to vise nista ne znaci u zivotu.