Pogled u ogledalo. Mutan, nejasan. Ispred mene djevojka, tako hladnokrvno ubijena od strane života. To sam ja.  Ukočena, kao zaleđena, gledam kako suze polako brišu crte moga lica, posljednje što je od mene ostalo. I nestajem, osjećam to. Srce se predalo, utonulo u ništa. Slomljena, opet. Na koljenima, opet .. Opet ? 
Pa ne, više nije smiješno. Nije ni zabavno. Zapravo, nikad nije ni bilo, ali sam se vadila na glupu frazu 'takve stvari se dešavaju, to je život'. Ne, takve stvari se ne bi smjele dešavati. Svi se ponekad slome, samo ja nikad da ozdravim. Svi nekud krenu, samo se ja ne pomjeram. Jednom sam stala, nemoćna da krenem naprijed. Stala i ostala. Znaš li na čemu se temelji cijela priča ? 

KRIV SI! 
Da, jesi. Za sve te krivim. Svaku grešku ću tebi da pripišem, svaku suzu ćeš na svojim leđima da poneseš. Kriv si. Kriv si za svaku laž koju si izgovorio, za svako obećanje koje si dao, pa prekršio. Kriv si jer si obećao da ćeš ostati, a otišao si. Uzeo sve moje, pa nestao. Tada je sve počelo. Tada se svijet srušio. Kriv si.. I nemam više riječi tebe da opišem. Niti ono što je za tobom ostalo. Neću ni da pokušavam. Ne bih uspjela, znam, a poraza imam .. davno sam ih prestala brojati. 
Voljela ? Da, jesam. 
Mnogo? Ne. 
Previše. 
Takve ljubavi su opasne. Znaju jako da ugrizu, a od jakih ugriza ostaju tragovi. 
Opet, ti tragovi znaju da budu jako duboki. Teško se brišu. Tu ni vrijeme ništa ne može. U toj borbi, preslab je igrač da bi uspio otići do kraja. Minute, sati, dani, mjeseci .. godine idu, riječi ostaju. Jedne, uvijek iste. Uvijek isto zvuče, čak i miris osjetim. Isti je. Mirišu na laž, slatku laž. Mirišu na nešto što obećava, a ne ispunjava se. Mirišu mi na tebe. Te riječi znaju da opijaju, kao ti. Znaju da grle i ljube, znaju da ubiju, kao ti. Isto kao ti. Kriv si ..

Ovdje je. 
Počelo, bilo, i ostalo. 
Bio si sve. Sad si ništa. Ništa više od jedne rupe u sjećanju koja odavno nije prestala da boli.