Znate li onaj osjećaj kada vam se "ništa ne da". Baš se sada tako osjećam. Bezvoljan sam, kao da je nešto u meni, nešto što me jede iznutra. Svaka moja nada kao da je iščezla kao val kada udari od hrid. Mrzim taj osjećaj, kada nemam volje ni za stvari koje volim, koje me čine sretnim. Sve je potonulo u meni, u duboku tminu. Nemam volje ni za životom, samo zbog tog nekakvog groznog osjećaja. Ne znam zašto se to događa. Zašto sam tužan, bez ikakvog razloga? Gdje je nestala volja, strast, ljubav? Zašto to samo jesdnostavno odjednom iščezne kao i inspiracija velkih pjesnika. Kako se maknuti od stresa, gdje se nalazi prekidač koji će upaliti svijetlo u meni i rastjerati tu prokletu tamu?