@Shawty1008
Da mi je sada, da zaplakati mogu
Dok srce u vapaijma govori
"Sa tobom je svima tesko, cak i dragom Bogu"
Suza iz oka da se slije nece
Kroz moje vene jos vrela krv tece
Ovo je samo jos jedno tuzno vece.
Sama
Svi su imali nekoga pored sebe,
A ja sam danima usamljena, ne sama
Da li je to vrlina, ili je ipak mana?
I ne mislim na ljude, ljubavi i slicne muke
Ja mislim na bracu, sestre, oca, majku i njihove bolne krike
Da li bi ih bilo ako bi od mene ostale samo slike?
Tako bih voljela da je to to. Da si ti onaj pravi srcu mom. Da znam da me boljeti vise nece, jer toliko boli ono podnijeti moci nece. Kao ni besane noci, eh..Tek one ce mi nekad glave doci. Ali kao da cekam poruku tvoju, a ona nece doci znam, to u srcu osjecam. Daleko je novi dan. U snu ti se nadam, ipak ces mi jednog dana doci, jer samo ti imas te carobne moci. Samocu, mrak noci da pretvoris u sta lijepo, znam da je ljubav nesto sveto. O njoj da govorim jako mi je tesko, bolna moja gresko. Naslova nema za ovu temu, zelim da rijesis svaku moju dilemu. Kao sto mjesec unistava tamu, ti svojim zelenim okicama lijecis moju ranu. Nadam se da tvoje oci vise nece biti prazne, posto meni su one jako vazne, mnogo su snazne. Ali dusu ti ne razumijem kazes, jedino cemu se nadam je da mi to lazes. U to sam najvise truda ulozila, u svojoj glavi sitnice poslozila.
Zasto kada neprestano bjezimo od necega, to nas isto stigne? Da li je to sudbina ili nesto drugo? Mozemo li sami od sebe sakriti istinu?
Zivot jeste satkan od uspona i padova, ali mora li nakon najvećeg uspona doći najveće razocarenje, ogromna tuga?
Kad vidjeh u jednoj seriji gdje kaze:"Mi smo žene kao duh iz Aladinove lampe. Dva puta nas pomazis po glavi i mi odmah iskacemo da bismo ispunile sve vase (misli se na muskarce) zelje?", zapitah se da li je to stvarno tako? Zasto imamo potrebu da gazimo sebe kako bi drugima bilo lijepo, a da pri tome to zalaganje ne cijene?
I za kraj, zasto 3 godine truda nekome ni zrnce ne znace, dok "3 dana" zabave zasluzuju sve?
Cak stavise, zasto to toliko boli? Zasto suza kane radi najbanalnije stvari na svijetu i zasto se tek nakon ovakvih sitnica zapitamo sta to cinimo sebi, da li je vrijedno razocarenja svake vrste? Da li je vrijedno propustenih snova, unistenih mastanja, unistenih pogleda na zivot? Da li je vrijedno silne tuge nesto ili neko ko je donio silnu sreću u bas ovakvom ili jos tezem tperiodu godinama prije?
