Dragi moji, prvo da vam se izvinim što nema nastavka, a onda i da vam kažem zašto. Dakle, ova Vodolija više ne zna gde bije, a sve je počelo prošlog četvrtka. Elem, u sredu veče sam došla negde oko pola jedan kući, a ustajem u tri ta posao. I umesto da kao i svaka zdravorazumska osoba skuvam kafu, ja odlučim da legnem, kako bih bar malo sanjala pre posla, ali ne leži vraže. Probudim se, ono svanulo! Lele, reko gotovo nisam otišla, šefovima se nisam javila, teško i meni i njima. Kad ono, pet sati, imam tačno sat vremena da se spremim i stignem na posao udaljen 35km. Nađavola, kolega u busu zaspao, nije video da nisam ušla, a moje divno najmlađe kad je videlo da se mama ne budi i da je ona jedina budna, ugasi alarm i nastavi da spava. Javim šefu da ću malo kasniti, a on pozove kolegu i kaže ova neće doći, ima da se obesim . Jedino pohvalno za mene je to što sam stigla na vreme (sad čekam da vidim da li me je koja kamera uslikala i koliko će me to koštati ). Nadalje, taj trend se nastavio i u petak i subotu, a Boga mi i u drugoj smeni, jer spremam i mojoj gore pomenutoj najdražoj rođendan. Pa, da se niko ne bi besio, da niko ne bi ostao zakinut za moju pažnju, a i da bi se rođendan spremio, ja umesto prevozom, jurcam automobilom i jednostavno nemam kad da ispišem nastavke, iako sam ih u glavi već složila. Na moju svu već gore spomenutu muku, dobih i novog menadžera, koji misli da sam bolesna (možda me malo sve stiže, vama da priznam), pa hoće da me šalje na pregled koji sam već ove godine obavila . U svakom slučaju, ja se nadam da ću danas stići na vreme na bus, pa da ćete i vi ujutru dobiti nastavak. Hvala na razumevanju i strpljenju