anoemps

Ah, ljubav.
          	Taj ludi osjećaj, možda sam se vremenom izgubila u njemu.
          	Labirint emocija, svaki korak me sve više dezorjentiše.
          	Izgubila sam se negdje između onda i sada – a desilo se tako mnogo toga.
          	Zašto zaboravljam sve to?
          	Gdje su naše lijepe uspomene? 
          	Postaju samo blijede slike u mojoj glavi, sve dok srce ne zatreperi ponovno.
          	Gdje je to naše vrijeme? 
          	Kao da je naše vrijeme uvijek krivo vrijeme. Ne dozvoljavam sebi da kažem da su krivci samo krive osobe.
          	Nisam zlatna, a nisi ni ti. Izgubili smo svoj sjaj vremenom.
          	Ipak bojim se da ti u tom vremenu nisi naučio onoliko koliko sam ja.

anoemps

Ah, ljubav.
          Taj ludi osjećaj, možda sam se vremenom izgubila u njemu.
          Labirint emocija, svaki korak me sve više dezorjentiše.
          Izgubila sam se negdje između onda i sada – a desilo se tako mnogo toga.
          Zašto zaboravljam sve to?
          Gdje su naše lijepe uspomene? 
          Postaju samo blijede slike u mojoj glavi, sve dok srce ne zatreperi ponovno.
          Gdje je to naše vrijeme? 
          Kao da je naše vrijeme uvijek krivo vrijeme. Ne dozvoljavam sebi da kažem da su krivci samo krive osobe.
          Nisam zlatna, a nisi ni ti. Izgubili smo svoj sjaj vremenom.
          Ipak bojim se da ti u tom vremenu nisi naučio onoliko koliko sam ja.

anoemps

Objavila sam Posljednje pismo. To nije nikakav priča i neće imati svoj nastavak. To je samo pismo, pismo o nečemu što je odavno puklo. Nadam se da ćete moći osjetiti emocije koje sam željela prenijeti. 
          Svi smo imali neku takvu ljubav.
          Onu neizrečenu, ali stvarnu.
          Uživajte u pismu.