Ne znam odakle iznenadna potreba za pisanjem ovoga, ali eh, hoce to. (Ovo bi moglo biti veliko trkeljanje, pa ako vam se ne cita, idite na kraj odmah haha)
Pasoš je moj najveci projekt ikada, i sto se pisanja tice, a bome i zivota. Pasoš nastaje od 2014., od samog pocetka nje, i uz njega sam putovala i ja, kroz emocije, kroz iskustva... I zato mi je nekako tesko, a opet neizmjerno drago, sto zatvaram Pasoš. Dobit ce jos dvije stranice, i onda smo tutto finito. Pasoš je, kako sam rekla na blogu, putovanje jedne ljubavi - a svakom putovanju dolazi kraj. I ako uzmem Pasoš kao svoje dijete, svako dijete odlazi od doma.
Htjela bih zahvaliti svima koji su pratili i Pasoš i mene skupa s njim, makar to bilo od poslijednje objavljene pjesme. Jako sam emocionalna u ovom trenutku (mozda jer je 15 do 3) ali neizmjerno sam zahvalna na svakom ulozenom vremenu u citanje, na svakom komentaru, na svakom voteu. Tesko mi je opisati svoju srecu bez da ulazim previse u patetiku.
Eto, da ne trubim vise, Pasoš ce biti zavrsen kroz tjedan dana. Bacam se na popunjavanje starih i stvaranja novih zbirka, radova generalno, a osim sto se nadam da cete biti zainteresirani za to, nadam se da ce Pasoš u neko skorije vrijeme izaći u tiskanom izdanju. Radim na tome i beskrajno se nadam.
Jos jednom da se zahvalim. ❤️