Naizgled, ona je bila sasvim obicna, normalna djevojka. Uvijek nasmijana, s osmijehom na licu. A, nitko nije znao sto taj osmjeh zapravo skriva. Nitko nije znao sto se nalazi ispod tog osmijeha, te maske koju je vjesto nosila. Smijala se, a u sebi je plakala, polako umirala. Nasmijavala je druge dok je nju bol iznutra ubijala. Skrivala je vjesto svu tu bol tu patnju koju nosi u sebi. Skrivala je oziljke koje je sama sebi napravila u kasne nocne sate. Svake noci zaspala bi u gorkim, teskim suzama. Glavom su joj prolazile samo crne misli, samo ruzne stvari. Razmisljala je o svim ruznim rijecima koje su joj upucene. A ujutro? Ujutro ona se budila s osmijehom pretvarajuci se da je sve u redu. Takva je ona, smjesit ce se, a nitko nece znati kako se zapravo osjeca.
