Ne znam kako da nastavim pisati o sretnim ljubavima kad sam zadnjih mjesec dana sve samo ne sretna. Svaka riječ na papiru osjeća se poput izdaje. Kako da pišem o nježnosti kada mi je srce otežalo od gorčine? Kako da slavim ljubav kad su mi je oduzeli u najokrutnijem obliku?
Njegova poruka i dalje odzvanja mojim mislima. "Ti si mislila da te stvarno volim? Hahahahah, cijelo vrijeme sam se samo sprdao s tobom." Riječi, tako obične na prvi pogled, postale su moj najmračniji noćni vapaj. Nisu me slomile samo riječi, već činjenica da je netko koga sam voljela više od sebe mogao biti toliko okrutan, toliko hladan.
Osjećaj poniženja me izjeda. Misao da sam dopustila nekome da mi se toliko približi, da razotkrijem svaku pukotinu svoje duše, sada me guši. Nikada nisam mislila da ću postati ona osoba koja ne vjeruje ljudima, ali eto me - zatvorena iza zidova koje sam sama sazidala, i sama sam si kriva za to.
I kako sada da pišem o sreći? O ljubavi koja grije? O povjerenju koje spašava? Riječi koje sam nekada osjećala sada mi se čine stranima. Možda je to ironija – da najljepše priče o ljubavi pišu oni koji su najviše voljeli, ali i najviše izgubili.
Potrudit cu se da krenem ponovno pisati djelove mojih priča, obećavam. Hvala na razumijevanju.
