Oni ne razumiju da, kad napuniš jedanaest godina, još uvijek imaš deset, i devet, i osam, i sedam, i šest, i pet, i četiri, i tri, i dvije, i jednu godinu.
Kad se probudiš na jedanaesti rođendan, trebao bi se osjećati kao da ti je jedanaest, a nisi.
Otvoriš oči i sve je isto kao i jučer, samo što je sada danas. I uopće se ne osjećaš kao da imaš jedanaest godina. Osjećaš se kao da još uvijek imaš deset. I imaš deset – ispod jedanaeste godine si još uvijek desetogodišnjak.
Naprimjer, nekada možda kažeš nešto glupo, i to je dio tebe koji ima deset godina. Ili nekada možda želiš zagrliti mamu i sjediti joj u krilu – to je dio tebe koji ima pet godina.
Možda jednog dana kad tvoje dijete bude imalo jedanaest godina osjetiš da želiš plakati. To je dio tebe koji ima tri godine, i to je sasvim u redu. Ja to kažem svojoj mami kad je tužna i želi plakati. Možda se osjeća kao da ima tri godine.
Način na koji stariš je poput luka ili godova na drvetu ili onih drvenih babuški koje poklapaju jedna drugu, svaka godina je unutar sljedeće.
Tako je imati jedanaest godina.
Ne osjećaš se kao da si jedanaest godina ovdje. Ne odmah. Možda treba par dana, tjedana, ili čak mjeseci prije negoli počneš odgovarati sa "Jedanaest." kad te upitaju koliko imaš godina.
I uopće se ne osjećaš kao pametni jedanaestogodišnjak, sve dok ne počneš govoriti da imaš skoro dvanaest.
Jednostavno je tako.