Ubojica Moje Sestre

Detektiv

Iz polusna me budi lupanje vrata u mom stanu, nisu duhovi... samo propuh. Zatvorim vrata, kao i prozor i upalim TV. Bilo je oko 03:33 ujutro... na televiziji ništa zanimljivo. Ipak nastavila sam gledati u dosadnu emisiju o životinjama. Inače da vam se predstavim, moje ime je Katjana i imam 70 godina.

Nisam vampir, već lisica... da kada lisica napuni 100 godina može se pretvoriti u čovjeka. Tako je kod čistokrvnih lisica, ja sam rođena kao čovjek od strane ljudske majke. Oca nikad nisam upoznala, a možda je i bolje. Moja mlađa sestra se zvala Katarina i imala je 10 godina kada sam je posljednji put vidjela. To je bilo jako davno pre 60 godina, tada sam napustila Južnu Koreju i promjenila svoj izgled. Ovdje nema lisica, vjerovatno zbog klime kojoj sam se jedva prilagodila.

DA NE DUŽIM TIME SKIP:
-5 SATI KASNIJE

Budi me zvuk alarma na mobitelu. Gasim ga po peti put i polagano ustajem. Perem zube, češljam se i oblačim. Danas je ponedjeljak i vreme je da krenem na posao. Ja radim kao privatni detektiv, dobro je plaćen i kad si lisica mnogo bolje vidiš, čuješ i sve što je bitno za rešavanje slučajeva.

Obukla sam ovo:

Uzimam klučeve sa stola i izađem van iz stana, zaključavam vrata, te se zaputim prema kancelariji. Nakon desetak minuta pješačenja napokon sam sjela u svoju udobnu stolicu i potražila neki zanimljiv slučaj. Većinom su to slučajevi o mogućim prevarama, ništa specijalno. Prelistavajući sam krajičkom oka spazila natpis NESTALA. Uzela sam papir na kojem se nalazila molba. "Nestala studentica Anastasija Filipović. Mole se svi koji su je vidjeli ili čuli nešto o njoj da se jave na broj telefona: ***** ili da obavjeste policiju.

Mislim da bi ovaj slučaj mogao biti zanimljiv i teži od uobičajenih vanbračnih veza....
Izvadim mobitel iz džepa i ukucam broj mobitela te pozovem. Nije im dugo trebalo da se jave, a mekani i promukli glas starije žene se začuo sa druge strane slušalice.
Ja:" Dobar dan, ja sam Katjana Ilić i radim kao detektivka, htjela bi da mi opširno obkasnite sve o vezi nestanka Anastasije Filipović."
Xx: " Naravno, možemo se naći, ako želite?
Nakon nekoliko minuta razgovora krenula sam na dogovoreno mjesto, žena koja se javila je ustvari Anastasijina majka...

~~~♡~~~♡~~~♡~~~♡~~~

U kafiću je već sjedila crvenokosa žena starije životne dobi. Nosila je smeđi kaput i plave hlače, na rukama i vratu je imala dosta nakita.
Rukujem se sa njom te sjednem sa druge strane stola, izvadim blokče i olovku iz torbe i pripremim se za zapisivanje....

Ja: "Moje ime već znate, Katjana."

Xx:" Martina, Anastasijina majka"

Ja:" Kada ste zadnji put vidjeli Anastasiju?"

Martina " Prije dva mjeseca na ajerdromu, tada je otišla na razmjenu studenata. "

Ja: "Kada se trebala vratiti?"

Martina:" Prije dvije sedmice. Nakon mjesec dana mi se prestajala javljati i nije se vratila. Da joj se nije nešto dogodilo?"

Pogledala me je očima punih suza... oh ne znam da tješim..

Ja:" Uradit ću sve što mogu da ju pronađem, recite mi gdje je Anastasija tačno otišla na razmjenu studenata?"

Gospođa obriše suze i pogleda kroz prozor.

Martina: "U Seul, Južna Koreja."

Ja:" Poprilično daleko.... jeste sigurni da je baš tamo otišla?"

Martina:" Da jeste, imam brdo slika koje mi je poslala u prvih mjesec dana. "

Ja:" Mogu li dobiti te slike?"

Martina:" Naravno."

Pružila mi je mobitel i ja sam listala galeriju. Mnogo slika na različitim mjestima, sa različitim osobama. Ništa neobično... sem zadnje slike na kojoj se u pozadini nalazio muškarac. Men je bio poznat, ali ne znam od kud... vratim joj mobitel i pokupim svoje stvari.

Ja:" Trebala bi krenuti, vjerovatno ću za ovaj slučaj morati odputovati u..."

Zastala sam i jako teško progutala...

Ja:" U južnu Koreju."

Na samu pomisao da ću se morati vratiti u rodnu zemlju mi je ledilo krv u venama. Imam loše uspomene i izgleda da će se neke probuditi ako se vratim.
.
.
.
Nastavit će se....