U dobi od deset godina Edvard je shvatio da u njihovom domu nešto opasno ne štima. Vrijeme bi provodio sa svojom dadiljom gospođicom Klark ili sa raznim tutorima, ponekad sa batlerom Feliksom ili u konjušnici ali sa ocem nikada. Desilo bi se da prođu mjeseci a da oca ne vidi, iako ih je ponekad samo zid dijelio. Mogao je shvatiti pojam smrti i da je njegova majka mrtva, ali kada je otišao u London u posjetu svojim rođacima sa gospođicom Klark njegov mali dječiji mozak počeo je grozničavo prikupljati informacije iz nove okoline, pa bi tako vidio kako gospodin Dojl svaku noć prije spavanja pročita priču svojim kćerkama i sinu, kako gospođa Dojl uzme malenu Saru u krilo ili kako svi zajedno idu u šetnju ili vožnju kočijom, a jednom je gospodin Dojl donio cijeli paket raznih igračaka i poslastica. Za svaki uspjeh u učenju njegovi mali rođaci dobivali bi dodatne slatkiše i poklone, čak su i objedovali za istim stolom sa roditeljima, za razliku od njega i njegovog brata koji su uvijek jeli u dječijoj sobi a nikada u trpezariji. Sjetio se kako je jednom, kada je povrijedio stopalo, njegov otac došao da ga posjeti, no kada ga je Aron ugledao toliko se rasplakao da je grof odmah napustio njihovu sobu. Aronu je tada bilo dvije godine i za njega je otac bio potpuni stranac. Kada se vratio iz Londona želio je pošto-poto privući očevu pažnju i kada uspjesi u naobrazbi, savladavanje jahanja, mačevanja i raznih drugih vještina poput stranih jezika, latinskog i francuskog, godinama nisu uspijevali iz njegovog plahog dječijeg srce počela se lučiti razočaranost i ogorčenost jer dadiljine pohvale ili tutorovo Bravo! nije moglo nadomjestiti očevu odsutnost, pa je tada pažnju pokušao privući na drugi način, upadajući iz nevolje u nevolju, što je doprinijelo sasvim drugačijoj reakciji od one koju je očekivao, otac ga je poslao u internat. Imao je trinaest godina kada je trebao krenuti na Iton. Tog dana došao je neki gospodin koji će ga otpratiti u školu i slučajno je čuo razgovor između njega i batlera Feliksa koji će uveliko odrediti dalji tok njegovog života.
"Lejdi Redfild je preminula usljed komplikacija na porodu, doktor nije mogao spasiti oboje, bilo je ili ona ili beba", rekao je batler tom gospodinu kada ga je upitao za tragično preminulu gospodaricu.
Ta jedna batlerova rečenica trajno se urezala u Edvardov um. Vratio se do sobe koju je dijelio sa bratom takvom brzinom kao da ga divlje zvijeri gone.
"Ti!" povikao je i prišao bratu koji je sjedio u klupi ispred njihovog tutora i učio pisati slova. "Ti si za sve kriv!" rekao je glasom koji se tek počeo mijenjati iz dječijeg u muški i uhvatio ga za kaputić podigavši mršavog sitnog dječaka kome su se oči već ispunile suzama. Nije poslušao tutora koji ga je upozoravao da prekine sa svojim postupkom, da ne dopušta takvo ponašanje, Edvard nije vidio više ništa osim malenog plavog dječaka na kojeg je usmjerio svu svoju ogorčenost i bijes i godine zanemarivanja i tuge. "Ti si ubio našu majku! Radi tebe je mrtva i zato nas otac ne voli!" Odbacio ga je tako da je Aron pao između njihove dvije klupe u kojima su proveli mnogo zajedničkog vremena i zacvilio.
"Edi..." izašlo je drhtavo od straha iz malenog grla, pa se Edvard okrenuo luđačkoga pogleda.
"Ne zovim me tako više nikada! Od sada sam lord Vestbruk za tebe!" Bilo je sve što je rekao i izašao je zalupivši vratima malene dječije sobe tako jako da je sa zida pala jedna od slika.
Proteći će četiri godine od tada prije nego se braća ponovo vide, no više ništa nikada neće moći popraviti porušene mostove između njih. Za jedno zatrovano i drugo odbačeno srce lijeka nije bilo.
Lord Vestbruk davno je spoznao čari užitka i zadovoljavanja strasti i poriva za hranom, za pićem i za ženama. Osjećaj uzbuđenja i sreće kada bi čekao dobitnu kartu, dobivao opkladu ili adrenalin koji bi ga preplavio kada se kockao sa životom izazivajući muškarce na dvoboje ili prihvatajući izazove drugih nije se mogao ničim nadomjestiti. Taj djelić sekunde koji bi ga dijelio od smrti izazivao je u njemu neko orgazmičko iskustvo da ga je iznova i iznova želio iskusiti. A kada su žene bile u pitanju imao je svoje posebne načine na koje je koristio njihova zavodljiva tijela ili puštao njih da iskoriste njega. Imao ih je mnogo, no uvijek bi se vraćao jednoj, barunici Hedli.
