Tebi

Pismo No.3

Potpetice su ti tako visoke da ti se Mjesec smijao kada si svoju dugu omiljenu haljinu pocjepala na njegov oštri zub, čak su se i zvijezde tiho kikotale zavidne što si jedina koja može da im parira. Neke si ponjela sa sobom, zakačila ih ispod očiju, nekoliko prebacila preko nosa i ponosno ih pokazuješ poput pjegica, a njihov sjaj ogleda ti se u očima. Ipak ste se sprijateljile na kraju. Kada se prikrade noć, popneš se do njih, a one se oblikuju u dijamantsku tijaru koja odbija svijetlost u svim pravcima, tako ponosne probijate se kroz masu koja ni po čemu nije slična vama. Jedina si koja je uspjela da dohvati zvijezde i da se sprijatelji sa njima, ni one nisu navikle na to. Obično ih dohvate, iskoriste na tren i poluugašene vrate nazad. Ti im pak daješ dodatni sjaj, one tebi glamur, nadopunjujete jedne druge i ponosno koračate sigurnim koracima. Čujem kako bučno spuštaš srebrne sandale u hodniku i okrećeš ključ u bravi, zatim škripanje ručke na vratima tri puta, čisto da budeš sigurna. Bosim nogama šljapkaš po ledenim pločicama koje vode ravno ka našoj sobi. Tiho otvaraš vrata i sledećeg trenutka sa sobom unosiš svijetlost i ledeni decembarski vazduh. Bez riječi, samo sa osmijehom na usnama, spuštaš tanane naramenice sa ramena i u narednom momentu iskričava haljina završava kraj tvojih nogu, uvlačiš se u svilenu posteljinu kraj mene i griješ smrznuta stopala mojim. Sklanjaš mi knjigu iz ruku i naslanjaš glavu na moje grudi. Polako ti rukom vadim iz kose zvijezde i one klize polako natrag kroz trakaste zavjese na prozorima. Sa poslednjom zvijezdom nestaje svijetlost u sobi, ali ti i dalje sijaš, moja ledena decembarska vilo.