Tebi

Pismo No.2

Izjave ljubavi koje si mi tiho šaputala i to obično dok me nježnim kružnim pokretima prstiju spuštaš u tamu sna bile su prave dragocjenosti, skupocjene sitnice koje nisu mogli kupiti najbogatiji, već su ih dobijali samo najsrećniji. Napravio sam sazviježđe od nježnih riječi koje su kapale sa tvojih usana. Skupio sam ih u teglu i bacio u nebesa da se bogovi njima slade umjesto ambrozijom. Opijeni tvojim riječima, sladom tvog glasa stvorili su planetu, odmaralište na koje je jedino meni dozvoljeno da odem. Ploče tamo vrte tvoj glas dok se sneno pjevušeći uvlačiš pod tuš, procvjetale trešnje mirišu tvojim parfemom, a fabrike prave samo čokolade sa ukusom tvojih usana. Tragovi tvojih prstiju na mojoj koži su urezali korita rijeka na tvojoj planeti, a njima rijetko teku vode jer su one tvoje suze, a ti gotovo da ne plačeš. Tvoja planeta ipak nije pustoš i okrutnost sahare već mirisni raj skladnih predjela koji prate savršene ivice tvog tijela. Lagani, vazdušasti poljupci koje si ostavljala na mojim obrazima, na milimetar od usana samo da me zagolicaš na tvojoj planeti su se metamorfirali u leptire ružičastih krila. Tvoj glasni smijeh u cik zore dok ti golicam stopala odjekuje božanskom zemljom poput grmljavine, a svaki put kad bi stavila svoj skupi crveni karmin, na tvojoj planeti zasijala bi jednu ružu. Kada god zamahneš svojom kosom boje žita, polja pšenice se povijaju pod nevidljiim vjetrom i zrela zrna padaju na tlo. Svakim treptajom šalješ svilene povjetarce koji zbrišu prašinu sa zaboravljenih okeana tvojih plavih očiju.