《 epiphany 》

1| hiraeth

♡
Ostavite ☆

◇◇◇◇◇◇◇

Zašto?

Cijeli život pokušavamo dostići i ispuniti tuđa očekivanja. Želimo imati odobrenje drugih za svaki korak koji napravimo. Ne bismo da drugi o nama misle loše, pa svaki naš postupak prvo prođe milion nebitnih kalkulacija prije nego bude izvršen. Šta ako ovo? Šta ako ono? A šta ako ovako? A šta ako onako?

Šta će ljudi reći?
Rečenica koja je ubila mnoge snove i neograničen potencijal.

Davno smo odustali od svojih želja i snova zarad misije da zadovoljimo svakoga sem sebe. Znamo da ne trebamo puno obraćati pažnju na to šta drugi misle. Svjesni smo toga. Ali još uvijek ne znamo kako da se time vodimo. Zadovoljavanje drugih je postalo dio naše prirode.

Sreća je postala nepoznat pojam, nešto nedokučivo i nadrealno. Prođi gradom i malo bolje pogledaj tuđa lica. Na prste možeš izbrojati ona ukrašena osmijehom. A koliko jecaja i suza se iza toga krije, to ne možeš ni zamisliti. Sada se sreća skupo plaća.

U svijetu u kakvom živimo danas je teško biti fin. Dobrice najgore prođu, a najbolje oni koji nikada nikog ne vole. Tako malo ljubavi, a tako mnogo mržnje. Ali ima Božija pravda, koja nikoga neće zaobići. A karma? Hmm...hahahah. Karma je kučka. Vraća se kao bumerang, iznenada, ne da se ni primijetiti, ali se vrati.

Živimo u nesavršenom svijetu, ali ovo je jedini svijet kojeg imamo. Sve što postoji ima svoju suprotnost. Da nema ružnih stvari, lijepe se ne bi prepoznale. Da nema zla, ne bi bilo ni dobrote kakvu poznajemo. Baš kao yin i yang, dobro i zlo ne mogu jedno bez drugog.

Mnoštvo misli mi se vrzma po glavi. 

Da li zaista želim da se sve ovo završi?

Pustila sam glavu da sklizne sa ruba kade ispod površine vode, dovoljno da priguši zlovoljne glasove koji mi ne daju ni sekundu mira, glasove koji su me doveli do ovog trenutka. U kupaonici je potpuna tišina koja vrišti "Učini to!"

Zašto?

Nikada nisam imala pravo glasa. Nikada! Uvijek su drugi odlučivali umjesto mene, šta obući, gdje ići, s kime se družiti, šta jesti i piti, šta raditi, sve. Zašto i sada ne bih poslušala ovaj glas, ovu tišinu, i učinila to? Kako da se borim sa svijetom kada ne mogu sama sa sobom da se snosim?

Živjela sam za druge svo ovo vrijeme. Najbolje da zbog njih i odem, da im sklonim teret sa ramena kojeg im moje postojanje donosi. Najbolje bi bilo da me nema.

Ali ko su oni da im olakšavam život? Ko su oni da zbog njihove sreće stavim tačku na svoju? Mada moja sreća ni ne postoji da bih stavila tačku na nju. Sreća možda ne postoji, ali je život još tu, tu u mojim rukama. I odbijam ga se odreći.

Dižem glavu i polahko se uspravljam držeći se za obje strane kade. Blijede ruke su mi već smežurane, a kazaljka na satu pokazuje da sam već predugo ovdje. Koljena privlačim prsima koja stoje gotovo mirno, kao da ni ne dišem. Puls mi je davno usporio. Na licu osjetim blago peckanje tragova suza što su sa sobom odnijele mnoštvo emocija i boli. Sve je to sada u vodi koja grli moje tijelo.

Brod nije nikada potonuo što se oko njega nalazi voda i bura. Potonuo je samo kada je voda ušla u njeg i sa sobom ga odnijela u mračne dubine.

Na mome brodu ima mnogo pukotina, ali neću dopustiti da voda uđe unutra. Neću dopustiti da mi se uvuku pod kožu.

Čaša crvenog vina još uvijek stoji iza mene na krem bež polici. Ne pijem alkohol. Samo sam htjela opustiti tijelo da bih lakše podlegla svojim ranama prije nego pronađem izlaz iz ovog ludila. 

Nisam došla na ovaj svijet da bih igrala u tuđem ritmu. Vrijeme je da pravim svoje korake u ritmu svoga srca. Neću zarad drugih da ostarim mlada. 

Noge su mi već oslabile ali uspjela sam ustati i izaći iz kade. Voda mi se slijevala niz tijelo i vlažila pod kupaonice. Uzela sam svijetloplavi bademantil sa vješalice pored ogledala i ogrnula se njime. Bio je tako topao za razliku od ledeno hladne vode u kojoj sam provela posljednja dva sata. U ruci sam još držala mali srebrnasto sivi žilet. Kakvu sam sam samo glupost zamalo napravila. Nasmijala sam se samoj sebi i bacila ga u kantu za smeće. Okrenula sam se ka ogledalu i pažljivo skenirala svoje lice. Izgledam kao da me poplava izbacila...

Vratila sam se u sobu i uzela mobitel. Bilo je 03:27 h. Šta ja radim uopšte?

Kosu sam posušila peškirom, obukla svilenu bijelu pidžamu i legla u krevet. Alarm nisam ni postavila, spavat ću dok se ne probudim. Nije mi dugo trebalo da utonem u san u zagrljaju mekoće i topline kreveta.

Ako sam ja problem, onda sam ja i rješenje. Nije mi niko kriv što sam dopustila sebi da budem samo lutka u tuđoj predstavi. Baš zbog toga ne želim odustati od sebe, ne još, makar dok ne pokušam promijeniti neke stvari. Malo ću drugima srušiti sistem, ali došao je red i na to.

Od ovog trenutka slavim život i sve ono što on može biti i donijeti. 

Zašto?

Zato što zaslužujem mnogo bolje.

◇◇◇◇◇◇◇

Ostavite ☆
♡