《 epiphany 》

2| rose

♡
Ostavite ☆

◇◇◇◇◇◇◇

"JUTROS JE U RANIM JUTARNJIM SATIMA PRONAĐENO TIJELO DVADESETOGODIŠNJE SANG SOO U NJENOM DOMU U YONGSAN DISTRIKTU.
PREMA RIJEČIMA NJENOG SUSJEDA, KADA JE OKO 7 SATI UJUTRO KRENUO NA POSAO, ZAPAZIO JE DA SU ULAZNA VRATA NJENOG STANA BILA BLAGO OTVORENA. KADA SANG SOO NIJE ODGOVORILA NA NJEGOVE POZIVE, UŠAO JE U STAN DA BI JE PRONAŠAO BEŽIVOTNU U KADI U KUPAONICI, NAKON ČEGA JE POZVAO POLICIJU I HITNU POMOĆ. PROGLAŠENA JE MRTVOM NA LICU MJESTA, A ISTRAŽITELJI SUMNJAJU DA SE RADI O SAMOUBISTVU."

Isključila sam TV i otišla u garderober.

Nakon malo preturanja po ormaru izvukla sam bijelu kratku ljetnu haljinicu na bretele koja je dostizala malo iznad koljena. Uz to sam obula crvene sandale na petu 7 cm. Tamnosmeđu kosu, koja je dosezala do zadnjice, sam ispeglala i zavezala u niski rep. Popunila sam obrve, stavila malo maskare i crvenog ruža. Uzela sam crnu torbicu, mobitel i debitnu karticu i izašla iz sobe.

U kuhinji me dočekala Mo Hyo, naša "sluškinja", kako majka kaže. Mrzim taj naziv.

"Jutro, teta Hyo."

Žena u svojim četrdesetim je stajala pored kuhinjskog pulta i sjeckala mrkvu. Čuvši svoje ime, okrenula se i nasmijala. Na licu su joj već uveliko bili vidljivi tragovi teškog života kojeg je vodila, a o kojem mi je često pričala. "Život zaista nije fer", govorila bi. Nije trebalo dugo da okusim istinu tih njenih riječi na vlastitoj koži. Iako je život nije mazio, kroz pakao je prošla sa osmijehom kojeg nosi i dan danas i koji mi je mnoštvo puta popravio dan i ulio nadu da bolja vremena dolaze.

"Jutro, dušo. Jesi li lijepo spavala?"

Ako pod "lijepo" misli "zamalo presjekla vene i iskrvarila na smrt" onda...

"Jesam", nasmijala sam se, "Hvala na pitanju. Je li tata kod kuće?"

Spustila je nož pored drvenog podmetača i obrisala ruke ručnikom.

"Otišao je jutros oko pola devet na posao. Kaže da ga čeka dug dan."

"Ponekad pomislim da previše naporno radi. Razumijem da želi da održimo porodični biznis u najboljem redu, ali nedostaje mi. Više vremena nije kod kuće nego što jeste."

"Znam, dušo. Ali zasad je tako kako je."

"Ma uredu je. Ne razmišljam puno o tome."

"Jesi li gladna? Želiš li možda jaja i slaninu, kobasice, palačinke, vafle...?"

"Ne, ne", odmahnula sam ruama, "Osjećam se sito."

"Jesi li sigurna? Preblijedila si. Kao da danima ništa nisi jela."

Nasmijala sam se. "Sigurno, teta Hyo. Jest ću nešto vani. Malo ću prošetati, dan je prekrasan, a i moram kupiti par stvari."

"Radije bih da ovdje nešto pojedeš, ali dobro, kako ti kažeš."

Koračala sam hodnikom i rekla: "Doviđenja. Vidimo se poslije." Prije nego što sam zatvorila ulazna vrata čula sam je kako dovikuje: "Pazi kad prelaziš ulicu. Današnja omladina voze kao divljaci", na šta sam se samo nasmijala.

◇◇◇◇◇◇◇

Sjedila sam u nekom novom restoranu i razgledala po prostoriji. Zaista su se potrudili da maksimalno iskoriste svaki centimetar ovog prostora.

Bijeli četvrtasti sto za kojim sam sjedila imao je dvije stolice uz sebe, za razliku od nekoliko ostalih u sredini restorana, uz koje su stajale po četiri stolice. Većina su bile svjetlije nijanse plave, a mogla se pronaći i poneka kestenjasto smeđa. Vanjski zidovi su bili preplavljeni prozorima koji su u ćoškovima imali po par zvjezdica i polumjeseca. Na jednom od tih zidova su bila velika ulazna vrata, pomalo rustična i većinom staklena, svijetloplave boje kao i stolice. Kroz njih je upravo ušao jedan poviši mladić.