Imagine / One Direction

Niall Horan / Part 1.

'Ovaj internat je za obične kretene.'

 To je bilo prvo na što si pomislila kada si došla iz Miamija u Englesku. Ovdje je totalno katastrofalno. Već se vidiš kako ćeš biti samo zatvorena i sjediti za radnim stolom i samo učiti i učiti. K vrapcu, tko je još to vidio? Tebi definitivno treba sunce i sunčani dani. Ovdje kiši 200 dana u godini. Nema šanse!

 „Mama, ja ne mogu ovdje biti! Nema šanse.“

„Žao mi je, draga. Znaš da te volim.“

 Majka te poljubila još jednom u čelo i ušla u auto te se odvezla do Londona. Okrenula si se i gledala kako je auto sve manji i manji, a sada ga nema. Ni tog auta, ni tvoje majke. Otpuhnula si i krenula pronaći svoju sobu. Jedino čemu se nadaš je to da ćeš dobiti sobu gdje ćeš biti sama jer ti nikada nisi dijelila sobu sa nikime i nitko ti nije ravan. To je naravno, očigledno. Gucci torbice, haljine, skupa odjeća. Sve je to dio tvog života. Popela si se na kat i tražila broj 43. Čim si ugledala broj i stala ispred vrata, uzela si maramicu i njome otvorila vrata. Ovdje je sve nehigijenski, ali ozbiljno. Ušla si u sobu i zalupila vratima. Ugledala si tri cure koje slažu svoju odjeću i izbijaju šale. 'Ma baš lijepo. Ako koja još zapjeva, idu van.' Pomislila si.

 „Um … Cure, što vi radite ovdje? Koliko ja znam, upravo sam dobila ključ moje sobe, inače.“

 One su samo stajale i gledale u tebe. Prošla si do slobodnog kreveta i sjela na njega, a one su te i dalje promatrale. Više nisi mogla šutjeti, jer ti ne bi bila Cloye Williams.

 „Dobro, niste me razumjele ili što?“

 Upitala si ih, ali one su se samo nasmijale. 'Koji debili.' Kažeš u sebi i preokreneš očima. Iz torbe si izvadila kremu za ruke od vanilije i namazala si ruke kako ne bi pokupila nešto odavde. Podignula si glavu i vidjela crnokosu kako ti se približava.

 „Gledaj, draga. Ovo je i naša soba, znaš. Mi dijelimo ovu sobu, ako ti se to ne sviđa. Gle, vrata su ti tamo.“

 Stala je ispred tebe i prstom ti pokazala prema vratima. Otpuhnula si i ostala sjediti. Izvadila si svoj Apple tablet iz torbice i pokušala uhvatiti WiFi.

 „Žao mi je, mala. Ovdje ćeš teško uhvatiti signal. Jedino u kabinetu informatike možeš uhvatiti i pokraj kuhinje, ali to je rijetkost.“

 „Ti mene zafrkavaš, zar ne? Kako da zovem frendicu, mamu, sestricu i ono najbitnije, svoju pomoćnicu da mi šalje stvari koje mi trebaju?“

One su se samo pogledale i slegnule ramenima. Sjela si poraženo na krevet i glavu stavila u ruke. 'Ovo se ne događa, ovo se nikako ne događa.' Nastavila si to ponavljati u svoj glavi, ali uzalud. Ovo ti se događa. 'Baš ti hvala, majko.' 

evo novi #imagine :)