Hales »h.s

Trideset i prvo poglavlje

Haley

''Desilo se šta?!'' Louis vikne preko slušalice i tako me natjera da odmaknem mobitel od uha. ''Reci da se šališ...'' doda i već ga mogu zamisliti kako hoda gore-dolje po svojoj ogromnoj sobi. 

''Smiri se, Louis. Samo smo zaspali. Ali bilo je tako lijepo. I pokazao mi je svoju dobru stranu i oh.'' uzdahnem i pridignem se iz ležećeg položaja.

Harry me je dovezao prije možda sat vremena kući. Prvo sam jedva ušla unutra, pazeći da nikoga ne probudim, da bi shvatila da su moji opet napustili zemlju. Bez ijedne riječi osim poruke na hladnjaku. Tuširanje, presvlačanje i poziv Louisu. Malo je reći da je poludio nakon moje priče.

''Gdje te odveo? Ponovi mi još jednom.'' naredi i ja ga poslušam. 

''Na neko brdo, puno dalje od Londona.'' slegnem ramenima i ustanem s kreveta. Jednu ruku držim na uhu, skupa s mobitelom, a drugu držim na srcu koje počne brže kucati. ''Je li sve u redu s tim mjestom?'' upitam nakon Louisove šutnje. 

''Tamo vodi svaku jebenu curu, Haley. Kriste, ne mogu vjerovati. Tako je proračunat, trebao sam znati.'' reče, a meni srce skoro iskoči iz grudi. Potpuno šokirana sjednem na rub kreveta. 

''Ali bio je dobar i nježan, nije mi ni...''

''Ja ću to riješiti'' prekine me, ''danas bratstvo Alpha ponovno organizira zabavu. Uredi se i ja ću doći prije devet po tebe. Tada ćemo razgovarati. Sve ću ti reći i objasniti što se tiče Harrya. Važi?'' pun ozbiljnosti kaže i ja se zabrinem, ali dam potvrdan odgovor na njegovo pitanje. Spustim slušalicu i bacim kratak pogled na sat na mobitelu. 11 sati je. Danas ponovno ništa od fakulteta, dakle. 

Pošaljem Marii poruku da su gazde otišle i da ne mora dolaziti. Legnem na mekanu površinu, za razliku od onog auta, i zatvorim oči. Kroz misli mi prolaze jučerašnji događaji. Njegov dolazak, isprika, poljubac, brdo, zvijezde, laku noć. Ako je sve bilo izmišljeno i ako on i dalje provodi onaj svoj plan, bit će loše.

*

Uz puno muke završim sa svime i još samo nanesem maskaru. Pogledam se u ogledalo. Dobro izgledam. Crne kožne hlače odišu sjajem, bijela majica koja ne prekriva potpuno moj trbuh ostavlja neku zainteresiranost, a crne čizme-štikle me čine višom.Kosa mi je prirodna--ravna i na vrhovima kovrčava. Čekam zvono, a kada ga čujem, navučem kožnu jaknu i požurim prema vratima. Nasmiješim se i otvorim ih, ali kada umjesto Louisa vidim osobu koja mi je zadnja na popisu osoba koje želim vidjeti, osmijeh mi padne. 

''Što trebaš, Harold?'' naslonim se na okvir vrata i prekrižim ruke na prsima. On ne izgleda nimalo zadovoljno i sretno, već baš suprotno.

''Blistaš.'' odmjeri me od glave do pete i ispruži ruku ispred mene. ''Louis me je poslao da te dovedem, on nije mogao.''

''Lažeš. Javio bi mi.'' odmahnem glavom. Laže. 

Promatram ga i ne mogu vjerovati da me ponovno lagao. Toliko toga se desilo među nama i iako sam mu nekoliko puta dala do znanja da ga mrzim, oprostila sam mu svaki put i uvijek sam mu se vratila, a on je svaki put varao i radio u svoju korist. 

''Zašto bih ti lagao? Prijetelji smo, nismo li, Hales?'' izazovno se nasmije. Ruka mu i dalje stoji u zraku i ja je prihvatim, jer znam da me iskušava. Ne želim da nešto posumnja, a i moram stići na tu zabavu. Moram saznati istinu. Odvede me do auta i pažljivo smjesti. Krenem se zavezati, ali on i to učini umjesto mene. Dok mi veže pojas, gleda me ravno u oči i izaziva me. Koliko god mi se sad gadi, želim ga povući za te kovrče i poljubiti. Ali ne učinim to. Kada me namjesti kako mu paše, ode do svoje strane. Promotrim ga krajičkom oka i prvo što primijetim su crne traperice i košulja, a potom sitne detalje poput lančića koji visi te prstenje na dugim prstima. Naslonim se i rukom poduprem glavu. On počne voziti, a meni žmarci počnu prolaziti tijelom. U autu je potpuna tišina, samo čujem njegovo hrapavo disanje. Ne želim ni poreći da me je strah. Gledam u put ispred sebe i što se dulje vozimo, počinjem shvaćati da se uopće ne sjećam ovoga puta. ''Kuda me to vodiš?'' pogledam kroz prozor. Tišina. Odvratna tišina. On šuti i ništa ne govori. Ni slovo. Gleda ispred sebe i ne trepće. Stišće gas i brže vozi. Vilica mu se steže i definitivno počinjem pored sebe imati mračnog Harolda. ''Uspori!'' naredim, ali me on ne sluša. Vozi brzo, ali sigurno, što mi daje mirnoću. Gradska svijetla isprva postaju rijetka, a zatim potpuno nestaju. Okružuje nas mrak i tama. Mjesec se sakrio, a zvijezde ne sjaje.