Dragi moj,
da bi mozak radio srce mora prvo da kuca. Rekla sam sebi dok sam razmišljala o svemu. Nisam bila ni svjesna koliku sam imala tremu kada sam krenula putem kojim inače ideš ti. Milion misli u glavi se vrtilo i svaka mi je rekla da bi voljela da te vidi samo jednom. Pitala sam Boga za znak, ali bila slijepa kada mi ga je napokon dao. Posljednji pokušaj da iskusam sreću, brojala sam u sebi, dok sam u najdaljem dijelu mozga i dalje vapila za tim da se ostvari moja želja. Rekla sam Bože ako nam je suđeno neka ga bude tu, makar na sekund, da prođe ili da čujem njegovo ime i biću sigurna kojim putem da nastavim dalje. Ako ga ne bude bilo znaću, sa sigurnošću tada, da on nije ono što si spremio za mene. Biću stopostono sigurna da za mene neko ima bolji i neko ko će da me voli onoliko koliko zaslužujem. Prolazila sam tako sa nadom u srcu i do sada ne postojećim sjajem u očima dok sam koračala ulicom tvojom. Svako čulo spremno na maksimum da primi dugo očekivani znak. Misli su kujale, koliko sam samo puta pokušala da ga zaboravim, da pređem dalje, ali sada ... Da li je to bilo zato što mi ga svi spominju, što čujem njegovo ime na svakom ćošku, svakom osim u ovom.
Dok sam prelazila posljednji centimetar mog obećanja ta misao me obuzela.. Da bi mozak radio srce mora da kuca! Vrlo jednostavno.. ako te volim to osjetim u srcu, ali dok to dođe do mog mozga, u srcu krv je vec druga. Ona pumpa sa svježom dozom ljubavi. Stoga kada te mozak opet zaboravi ta nova ljubav iz srca, venama brzim poput vjetra, ponovo donese istu sliku u um i ja sam opet istim onim uzbuđenjem opsjednuta. Ciklus kojem nikada nema kraja borio se u meni za prevlast.
Sad mi se nova pitanja nameću. Koliko sam krvi uprljane tvojim imenom pustila da teče kada pritisak u glavi je bio jači od daha u mojim plućima? Koliko očiju tvojih je stradalo u svakom otkucaju srca mog i da li je.. barem jedan par mojih stradao u tvom? Strah me još obuzima kada me pitaju za tebe, jer kako da im kazem koliko sam te čuvala. Puštala da padnem na samo dno, samo da bi tvoj pad ublažila. Bila glupa i luda da svaki dan proglasim tvojim. Mrzila sebe da tebi olakšam, a gdje smo mi sad?
Ja sam sretna napokon shvaćam. Sretna što te nema, što te nikada nije ni bilo. Pronasla mir u bezličnom stanju usamljenosti. Odgonetnula zagonetku života na koji sam ponosna da imam. Godinama skrivala stanje svoje svijesti da bih sada znala da se držim jace nego što majka drži svoje novorođenče. Napokon naučila da kažem sebi "Volim te!". Uprkos svijetu, da se borim i jačam sa svakom neuspješnom i uspješnom bitkom, jer život je nepredvidljiv. Život je kratak, ali samo zato što vrijeme brže prolazi kada se dobro zabavljaš.
Valjda mogu reći da moj mozak ima novu dozu krvi. U mom srcu sada samo jedno ime ima, jer samo jedno je dovoljno. Samo jedno ime istinstki i pripada tamo. Rekla sam ovo hiljadama puta, ali ovaj put sa osmjehom na licu ću reći da sam se sama rodila i sama ću sa ovog svijeta da odem, jer na mom srcu samo Moje ime piše. Dopuštam! Dopuštam svom srcu da tu ljubav šalje u svaki organ, venu i arteriju. U svaki kapilar i procjep, ranu i dlaku, svaki nerv i svaki centimetar mog uma da obuzme. Shvatila sam, pa neka me mrze, da jedino možeš da voliš druge onda kada voliš sebe. Stoga, žao mi je! Vaistinu mi je žao, što nisi volio dovoljno sebe da bi se bez straha prepustio meni, i isto toliko mi je žao što ja nisam voljela sebe da prepoznam da i mene je neko mogao voljeti..pa čak i ako to nisi bio ti.
S ljubavlju,
Tvoja!
