Svjetlonoša

1 | Prizori iz magičnog sna

Kad ti sudbina predodredi da ćeš živjeti život na jedan način, nije očekivano da će se to mijenjati. Bar ne na velikoj razini.

Živio sam dobar život, bolji od većine. Sudbina me smjestila u sigurne ruke onaj dan kad sam se rodio i kad je neka od kraljičinih sluškinja uzviknula: "Imamo nasljednika! Muško je!"

Samim time ništa dalje nije bilo problematično. Novac? Da sam ga odlučio razdijeliti narodu, ne bih osjetio razliku. Znanje? Da sam ga želio, nijedan me mudrac ne bi smio odbiti. Zemlja? Da sam je htio još, trebalo je samo naći kamen spoticanja i zaratiti. Ljudi? Nevidljivim sporazumom bili su moji, ali da sam ih zaista želio, morao bih ih samo podsjetiti.

U teoriji, od onoga što sam želio dijelilo me... ništa. Prijestolonasljednik, prvorođeni i jedini kraljev sin. Na sva bogatstva imao sam pravo samim time što sam postojao.

U stvarnosti, imao sam oca koji me nemilosrdno pripremao za ono što mi je bilo predodređeno, rođakinju koja bi mi otimala igračke i slikovnice, te bezbroj sluga koje su tiho bdjele nada mnom. Kad bih gledao kroz prozor svoje sobe, vidio bih raskošan vrt čije se šarenilo protezalo u nedogled. Rijetko kad bih se sjetio da izvan zidina postoji cijeli jedan svijet, barem tri stotine puta veći od svijeta palače. Da nije bilo knjiga, karti i diplomata koji su se dolazili pokloniti, mislim da nikad ne bih vjerovao da nešto može postojati tamo negdje vani.

Jednako tako nisam vjerovao da se moja sudbina može promijeniti. Kako se išta moglo promijeniti u toliko dobro čuvanoj palači?

Kad sam se jednog jutra probudio u mraku, promrzao na kamenom podu, zapitao sam se.

Zapitao sam se i sada, tko zna koliko kasnije, kad sam otvorio oči i vidio više od sjenovitih poluobrisa tamnice.

Probudio sam se u sobi. Na krevetu, čak, sa madracem koji je zašuškao kad sam malo pomaknuo vrat da se bolje namjestim. Bio sam pokriven do brade teškim, neuglednim pokrivačem. Zaboo sam nos u njega. Nosnice mi je ispunio miris nepoznatog mi cvijeta. Daleko od opojnih para jorgovana kojima su mi dvorske pralje običavale natapati odjeću. Ovaj pokrivač mirisao je svježe, lako. Svaki novi udah činio me budnijim.

Miris me podsjetio na zdjelu od porculana koja je stigla kao poklon od limoških diplomata. Kičasta, prošarana pukotinama naknadno ispunjenih raznim plemenitim metalima, glavna sluškinja nikad nije uspjela pronaći prikladno mjesto za nju u palači sazdanoj od masivnih kamenih blokova. Zdjela je naposljetku završila na radnom stolu u mojoj sobi. Svaki tjedan bila bi ispunjena nekim novim voćem koje mi je pravilo društvo dok sam plivao u moru spisa i tinte.

Jezikom sam ovlažio ispucale usne. Nikad nijednu voćku nisam kušao. Misao mi je ponekad bila proletjela glavom, ali uvijek bih se vratio natrag među velike riječi vojvoda, grofova i knezova koji su predlagali razne stvari te ih razlagali do unedogled.

Kako sam mrzio pisati im replike.

Da sam ih napisao više, da sam ih napisao bolje, opširnije, možda ne bih završio u tamnici prekrivenoj s plijesni, gdje mi je voda kuckala po glavi gdje god bih se pomakao, a hladnoća grizla kosti i umrtvljivala prste. Možda ne bih gubio glas dozivanjem spasa kojem nikad nije bilo suđeno stići do mene. Možda ne bih potratio tolike suze jer me vlastiti um doveo do ruba u toj beskonačnoj samoći.

Možda. A možda bi se rasplelo na isti način.

Ova soba nije bila tamnica, niti prostorija u palači. Bila je manja od najmanje izbe na dvoru. Strop iznad mene bio je ravan, izrađen od masivnih greda. Njihove linije su vrludale, kao da čovjek koji ih je izradio nije imao vremena da ih malo dotjera i poravna. I razmaci između njih bili su nejednaki. Na lijevom rubu stropa između dvije grede ne bi ni igla stala, dok bi između greda nad mojom glavom udobno mogao smjestiti predmet širine prsta.