Svjetlonoša

3 | Među policama

Nikad nisam radio zajedno s nekim.

Istina, radio sam s dvorskim učenjacima i pravnicima, zajedno smo ispisali mnoge stranice koje su naposljetku završile kao dio zakona. Počinjali bi kad bih ja ušao u prostoriju, a završili kad bismo bili zadovoljni napisanim. Bio je to ugodan proces, iako sam bio siguran da su nakon nekoliko sati moju malenu svitu boljeli vratovi od usrdnog kimanja. Znalo je biti i zamorno, bilo je prilika kada sam više od svega želio jednostavno ne ući u radnu dvoranu. Pogotovo kad bih vidio lice očeva najbližeg savjetnika. To je redovito značilo iscrpljujuć sastanak koji bi potrajao do sljedećeg jutra.

Kad sam prihvatio Martinu ponudu da se spustim u arhiv, pretpostavljao sam da će to izgledati slično kao i na sastancima. Staložena, koncentrirana radna atmosfera. Nije zvučalo nimalo loše. To što ću dobiti priliku pregledati građu arhiva bila je samo dodatni bonus, mislio sam.

Tračci nade još su postojali desetog dana, kada sam se uz Martinu pomoć prvi put spustio do arhiva niz nebrojene stepenice. Kroz teške udahe i znoj koji mi se slijevao licem uspio sam doživjeti prostoriju sasvim različitu od onoga što sam dosada vidio na ovom mjestu.

Opojan miris nekih davnih vremena ušao mi je u pluća. Stopalo me zeblo, gruba površina kamenog poda pobrinula se da dobro osjetim hladnoću. Prostorija, ili bolje rečeno dvorana, nije imala zidove. Nisu postojali. Drvene police sa finim rezbarijama čiji je svaki centimetar sjajio kao ulašten ispunile su čitav prostor, a uski prolazi između protezali su se gotovo unedogled. Čudnovate uljanice osvjetljavale su prolaze nježnom svjetlošću bijele boje. Oko one najbliže meni lelujala su sitna zrnca prašine. Strop je bio negdje daleko iznad, u tami do koje svjetlost nije mogla doprijeti.

Količina papira, svitaka, knjižica i pravih, uvezanih knjiga bila je enormna. Rubovi knjiga opasno su virili s viših dijelova polica, a pod nekima je već bio popriličan broj listova papira koji su tu gužvu odlučili napustiti.

Zaboravio sam disati na trenutak. Pomisao da ću čitati nešto sa tih polica izvukla mi je na lice sjetni osmijeh. Dobio sam priliku izgubiti se u slovima, baš kao nekad.

Međutim, nisam očekivao da to dolazi u sklopu sa likom Stribora.

Tog je jutra doletio niz stepenice, odjeven u izgužvanu košulju i sa torbom ovlaš prebačenom preko ramena. Jedva je primjetio da se netko nalazi u prostoriji. Iza njega su ostajale hrpice snijega. Zaustavio se u kutu nasuprot stepenicama gdje se nalazio stolić. Torbu je na nj odložio sa teškim zveketom. Ruke su mu drhtale.

Nizak, širokih ramena i nabit, izgledao je kao netko kome bi najbolje pristajao mač u ruci. Čak je i kosu boje hrasta povezao napola, poput vojnika koje sam nekad znao viđati po palači. Smeđe oči gledale su u Martu, a srcoliko lice bilo je obojano panikom. Na obrazu mu se nazirala duga tanka posjekotina, kao da ga je netko zahvatio nožem.

"Odužilo se." Glas mu je pukao na nekoliko mjesta. Čitav se stresao. "Ne znam," pogled mu se izgubio, "ne znam. Nije mi jasno što se dogodilo." Jedna žila na njegovom vratu ubrzano se pojavljivala i nestajala. Gotovo da sam je mogao čuti.

Dok je Marta pokušavala posjesti i smiriti mladića koji se svakim sljedećim trenutkom doimao sve uzrujanijim, trudio sam se ne gledati u njegovo zajapureno lice. Jesam li i ja ovako izgledao? Ovako prestrašeno? Dlanovima je obgrlio glavu i zario je među koljena, sklupčan uz stolić. Njegovi drhturavi, teški udasi odjekivali su arhivom.

Što god da je sa sobom donio, ostalo je neizrečeno. Kad se konačno smirio, a Marta nestala na vrhu stepenica, krotko mi se zahvalio jer sam se odlučio pomoći mu. Privukao je stolić iz kuta do mene i sa kata donio još jedan stolac, sjeo meni nasuprot i nekako smo se upustili u razgovor.