Svjetlonoša

5 | Bijeli princ

bilješčica prije početka: poglavlje sadrži suicidalne misli i prilično mučnu scenu. ako ste osjetiljivi na takve teme, preporučam da preskočite ovo poglavlje i pričekate sljedeće.

Tama u kojoj sam se probudio bila mi je dobro poznata. Četiri hladna zida i strop s kojeg je kapala voda. Svaka nova kap odzvanjala je tiše. Jeka mog drhtavog disanja bila mi je sve bliža i bliža, dok je najzad nisam osjetio kako mi se poigrava bubnjićima. Leđa su mi odavno utrnula od ležanja na kamenom podu. Bio sam hladniji od zidova oko mene.

Nisam mogao ništa više nego ležati i slušati srce kako mi razbija prsa u strahu, otkucaj po otkucaj. Nije moglo ništa drugo. Osjećalo je zidove kako se stežu oko nas. Osjećalo je kraj.

Želio sam ispružiti ruke pred sebe, zaustaviti strop da se ne sruči na mene, možda se spasiti. Želio sam vikati, udarati nogama. Ta nije tamnica na kraju svijeta! Netko je morao biti s druge strane. Netko me morao čuti.

Znao sam kakav me kraj čeka. Nitko neće doći. Sva krika i buka koju sam bio podigao bit će uzalud. Grlo, suho, bolno i prepuno trnja ostat će jedini svjedok moje nemoći. Dlanove ću položiti na prsa tako da mi vršci prstiju dotiču ramena. Zatvorit ću oči, a suze će mi nastaviti kliziti niz obraze. Bit ću u svojoj tami, gdje se misli spotiču jedna o drugu i gdje sam sam sebi već preglasan.

I čekat ću.

Iščekivat ću grube zidove na svojoj koži. Dah će mi se odbijati od stropa natrag u lice. Prostorija će postati uzak lijes. I bit će uži, i uži, i uži. Osjećat ću kako mi se kosti taru jedna uz drugu. Lomljava koju ću čuti bit će zaglušujuća. Vlaga će se pomiješati s mirisom metala.

I konačno, srce će mi moći zastati.

Možda će me netko i pronaći za desetak godina. Pedeset. Sto. Netko će otvoriti vrata i pustiti k meni malo svjetla. Rukama ću zakloniti oči dok se ne priviknu. Naježit ću se od topline.

U vlažnoj izbi pronaći će dječaka koji je uresio kamene zidove okomitim linijama. Eno, kamenčić mu je i dalje u rukama. Koža mu je bjelja od mlijeka, žile su mu izbile na površinu kao šare na mramoru. Duga brada i kosa ublažavaju oštru liniju ključnih kostiju, no ne mogu prikriti rebra. Udovi su mu kao u sablasti, dugi, koščati.

Ostavit će dječaka da leži. Ne bi se mogao držati na nogama. Raspast će se ako ga pokušaju pridići. Vjetar će ga raznijeti tamo vani.

Ostat će gledati u svjetlost raširenih očiju, previše opčinjen da bi se sjetio priče o bijelom princu najljepšeg kraljevstva na svijetu. Ta priča je davno prestala biti bitna.

Zidovi su se najednom prestali micati. Netko mi je prošao tik uz lijevu stranu glave. Bat teških cipela počeo je odjekivati prostorijom, kao da se strop uzdigao nebu pod oblake. Vjetar je nekako dospio unutra, čuo sam ga kako se poigrava teškim zavjesama.

Tanak sloj znoja prekrivao mi je kožu. Zrak oko mene u jednom je udisaju postao ogavno topao. Krv mi se ustalila u leđima, grijući pod na kojem sam ležao. Sve ostalo je trnulo - tupi žmarci kolali su mi dijelovima tijela umornima od mirovanja. Nisam imao dovoljno snage za pomaći makar i prst. Nije bilo načina da si pomognem.

Nečija cipela okrznula mi je stopalo. U kaosu kojeg su stvarali užurbani koraci oko mene razaznao sam glasove. Tihi šapat upotpunio je neobičnu sliku. Prigušeni glasovi lelujali su nošeni vjetrom. Dao sam sve od sebe da naćulim uši, ali kao da su čuli što namjeravam.

Sve je stalo.

Za trenutak sam pomislio da sam ponovno sam, no netko iznad moje glave je počeo pjevati. Muškarčev dubok glas odzvanjao mi je kostima. Nakon nekoliko otpjevanih riječi, pridružilo mu se barem deset glasova. Njihov pjev odbijao se od zidova i ubrzo se činilo kao da dijelim svod sa još stotinu ljudi.