Everything for you

1#

"Doma sam!" Viknula sam kad sam otvorila ulazna vrata.

Izula sam patike i samo ih bacila sa strane, netko će ih već staviti na mjesto.

"Book!" Vikala je moja mama iz kuhinje. "Kako je bilo u školi?"

Zrakom se osjetio ugodan miris svježe hrane, a iz radijatora je strujala toplina i prekrivala svaki tračak hladnoće. Kuća je davala primjer toplog obiteljskog doma.

"Bilo je okej." Ležerno uđem u kuhinju. Nagnula sam se nad štednjak da vidim što se kuha.

Opa, pohano meso, moje omiljeno.

Automatski, bez moje svijesti, ruka je krenula prema mesu. Nisam ja kriva što ne mogu kontrolirati svoje postupke kad sam gladna.

"Ne diraj." Mama me je udarila po šaki vrućom špatulom te sam brzo maknula ruku.

"Au majko." Pogledala sam ju namršteno i puhala si ruku.

To je bilo okrutno.

"Nemoj ti meni au, odi pozovi onu dvojicu na ručak." Preokrenula je očima i nasmiješila se.

Na spomen svoje braće, sjetila sam se poruke koju sam dobila.

"Da, u vezi toga..." Nešto sam petljala. "Kažem vam nakon ručka."

"Dobro." Mama sumnjičavo pogledala, ali ubrzo opet počela pjevati.

Mama i tata znaju čime sam se bavila, jer eto, oni su me uveli u posao. Kao, Maxine, trebaš zarađivati i nije bitno pomoću čeka, samo nemoj u striptiz.

U redu, nisu me oni uveli u to, ali rekli su sve osim striptiza. I kako sam ja to shvatila?

Pronašla sam, ne znam ni sama kako, da se traže novi kandidati za assassine, to jest, plaćeni ubojice. Zapravo, nisu to klasični assassini, već ljudi koji su unajmljeni da ubiju veće kriminalce i nepravdu. Tako da, je li ubijanje zlikovaca opravdano? Vjerojatno ne, ali je ipak malo bolje od ubijanja random ljudi bili oni pravedni ili nepravedni.

Nisam ja mogla pronaći bolji ljetni posao kao u klubu ili u dućanu, ne, morala sam ići vidjeti kako je to baviti se ilegalnošću. Što ćeš, zanimalo me.

Jesu li me roditelji podržali u tome?

Oh, naravno. Sve dok nema ničega s našom obitelji. I išlo je to super, riješila ja par glava, obogatila se, odlučila ja prestati s tim kad ono... Ne puštaju me.

Mogli su mi bar reći na početku da iz toga nema izlaza, mislim, kao da bi se nešto promijenilo, ali bar bih bila obaviještena da ne mogu van. Ali naći ću ja način da se riješim te kletve. Budite sigurni u to gospon Riggerdoh!

On mi je bio šef, ako koga zanima.

"Andrew! Timothy!" Zaderala sam se stubištem znajući da me vjerojatno ne čuju.

Najbolje još da idem gore po njih. Pa da se nepotrebno razbijem po trokatnim stepenicama. Opet.

"Andrew! Timothy!" Glasnije sam viknula.

Za par minuta, došla su mala čudovišta.

"Šuti no." Polako, s rukama u džepovima i ričući papuče po stepenicama, spuštao se moj dvanaestogodišnji brat Andrew.

Podigla sam obrvu na njegovo djetinjasto ponašanje.

"Malo mjesta!" Viknuo je drugi blizanac i pretrčao kraj Andrewa. Skočio je s pete stube i skoro pao, ali ipak se nespretno dočekao na noge.

"Dugotrajan trening." Micao je obrvama gore dolje ponosno Timothy. Bio je ponosan na svoj trud jer je napokon uspio skočiti kako treba.

To će ti ubrzo biti najmanji problem sine.

Blizanci su totalne suprotnosti. Andrew se ponaša kao govno u zadnje vrijeme jer misli da je cooler, a Timothy je najveće dijete. Naravno, kad obojica odluče udružiti snage, u kući ispadne veći kaos nego u grčkoj mitologiji.

Obojica imaju svjetlo smeđu kosu koja je kod Andrewa uredno namještena, a kod Timothya strši na sve strane. Oči su im plave, a odjeća uvijek ista. Samo po ponašanju i kosi se mogu razlikovati.

Vratila sam se u kuhinju i počeli smo jesti. Uživam u hrani tako jako da sam zaboravila da se mojoj braći prijeti smrću. Ma ono, i nije to neka novost jer amateri svako malo spale nešto, ali svejedno ovaj put sam ja kriva.

Nakon ručka ostala sam sjediti s mamom za stolom. Tate još nema s posla pa ću reći samo njoj.

Istina, ona je opasnija od tate po tom pitanju i ne znam hoću li živa izaći iz kuhinje. Ili biti samo bačena kroz prozor da sredim sranje koje sam napravila.

"Dakle majko..." Pročistila sam grlo. "Znaš onaj ljetni poslić koji sam radila." Rekla sam kao da nije ništa strašno. "Mislim da mi se obio u glavu."

"Ah da. A kako si to shvatila." Rekla je sarkastično.

Ona ismijava moj bivši posao. Heh.

"Mislim, sad je stvarno loše." Rekla sam ozbiljnije i pokazala joj poruku.

Proučila je našvrljana slova, koja se jedva daju pročitati, i pametno zaključila.

"Pa to je prijetnja tvojoj braći." Pogledala me s početcima bijesa u očima.

Mislim da sam gotova.

"Tako je mama." Smirenije sam rekla. "Ali ne brini! Riješit ću to."

"Nadam se. Inače, i tebe i tvoje mafijaše sredit ću ja. A znam da to ne želiš." Pogledala me preko očiju.

"To nikako." Mahala sam rukama.

Jednom je mama došla u školu srediti moje markiranje. Mene je skupa s nekom djecom navukla za uha tako jako da su nam danima bila crvena. Nakon toga nas je zaposlila u njenom vrtu da sadimo neka drveća. Niti sam znala tko su ta djeca koja mi kopaju po dvorištu niti me bilo briga.

Zanimljivo iskustvo svakako.

"Znači... Ako će jedini način biti da opet krenem s poslom..?" Pitala sam sporo.

"Onda kreni s poslom." Rekla je ozbiljno. "Sve samo da mi se ne dira obitelj. Ali da nisi misla slučajno poginuti. To ne." Odmahivala je glavom.

Super, zabrana da umrem baveći se ubijanjem. Kamo ovaj svijet ide?

"Ali ako se uspiješ izvući, onda se izvuci. Ako ne... Opet kreni." Uzdahnula je duboko.

________________________________________

Objavljen još jedan nastavak🥰
Ako vam se svidio, vote/com💛