Sjedim uz čašu viskija pored prozora i slušam zvukove popodnevnog pijeva ptica koje se spremaju poći na svoj počinak.
Kada bih pitao, vjerujem da bi dobio mnogo odgovora, ali ne treba. Sve što mi treba je jedna sonata, onako glasna i poput glasa neke vile mekana.
Znam da ju nikad neću dobiti od tebe jer ti u mojim očima ne vidiš ni jednu zvijezdu dok ja u tvojima vidim svemir.
Ponovo gledam u čašu i zamišljam. Do ponovnog susreta napisat cu pjesmu i zvat će se sonata. Posvećena tebi i tvojem svemiru. Do ponovnog susreta,adio.
