maloprije
je voda lila niz moje tijelo
i bila je slana kao suze onih dana
kada sam se borila za vazduh
dok sam mislila da će me srce svakog trenutka izdati.
svi ti autobusi sa klimom od koje ti se iskrivi vilica
koji su vodili putevima za jedan od novootkrivenih strahova,
bijelih zidova,
sterilnih podova
sa mirisom podmukle želje da iskocis iz svoje kože.
jun je bio gori od bilo kog,
topliji
sparina me je davila danonoćno,
a od snova je postojao samo dio pakla
kog sam bila svjesna.
osvrnem se;
čak me i djelici divnog ljeta
znaju podsjetiti na apokalipsu
jer večeri su nekom strašno žarke,
a nekom hladni mjesec
i ništavilo bez vjetra.
