"Opet kasniš. Nevjerojatna si, Taylor." ljutit glas odjekne iza mene čim stupim na škripavu terasu.
Kuća je prepuna razuzdanih tinejdžera, a glazba je toliko glasna da njena jeka ubija tišinu čitavoj ulici.
"Nisam uspjela izvući slobodno. Prokleti Charlie." odmahujem glavom, nadajući se da Allyson nije toliko ljuta kao što izgleda.
"Oh, pogledaj koga to imamo ovdje." dobaci Megan pokazavši prstom na visokog tipa s kariranom košuljom uz kuhinjski otok. Provuče se između mene i Allyson i požuri kroz prepunu dnevnu sobu do kuhinje.
"Tay, znam da ti nije lako biti u ovoj kući nakon onoga što se dogodilo." potapša me po ramenu i kaže svojim smirenim glasom. "Ali ako napraviš sranje ništa od Louisa. A stvarno mi se sviđa taj tip."
"Ne brini. Ništa od nevolja večeras." namignem joj i uđem izbjegavajući rasplesane ljude koji ispunjavaju prostoriju. "Pogledaj, cuga." pokažem prema stolu na drugom kraju dnevne sobe.
Stol je pun pića: Jack, Johnnie, Votka, Stock; po nekoliko boca od svake vrste. Kad su u pitanju tulumi, kunem se nema boljih od američkih studenata. U kući je toliko ljudi i to me podsjeća na prokleti klub iz kojeg sam upravo došla. Nakon duple smjene, definitivno mi nije do plesa. Otpijem gutljaj i s punom čašom prošetam po prostoriji, promatrajući tko je sve pozvan na "najluđi tulum lipnja". U kući definitivno ima puno poznatih lica. No, jedino koje sam željela vidjeti nije tu.
"Čula sam da je na nekom drugom tulumu." Allyson šapne na moje uho. Kvragu, zar je toliko je očaj na mom licu toliko očit?
"Briga me. Može i umrijeti što se mene tiče." odgovaram ne okrećući glavu prema njoj. Nadala sam se da je ovo zvučalo samouvjerenije nego što mi se činilo.
"Napokon." Allyson zadovoljno promrmlja kad ugleda tipa na vratima.
Duža smeđa kosa koja mu pada preko očiju, nekoliko tetovaža koje pridonose njegovom seksi izgledu i jeans jakna koja mu neloše pristaje. Moram priznati da ima ukusa. Allyson odloži čašu i krene prema njemu, a ja opet ostajem sama. Nisam ni trebala doći ovdje. Što sam uopće mislila da će se dogoditi? Onaj kučkin sin me je izigrao i to neće proći samo tako. Nema šanse. Ne zna on s kim ima posla.
Prolazim pogledom po prostoriji, nadajući se da Meg i Allyson neće primjetiti da me nema nekoliko minuta. Kad shvatim da su još uvijek u ugodnom društvu, svaka sa svojim tipom, laganim korakom nestanem iza zida. U hodniku još uvijek ima ljudi, no znatno manje nego u glavnoj prostoriji. Usprkos nekoliko zidova, muzika je jednako glasna.
"Taylor, tako mi je drago što si došla!" plavokosa cura na kraju hodnika veselo raširi ruke i privuče me u zagrljaj.
"Prošlo je i previše vremena, zar ne?" izvučem lažni osmijeh.
Usprkos njenom bratu koji je apsolutni gad, ona je zaista dobra. No, sada me ometa u izvršavanju moje osvete. Na svu sreću Ashley ugleda poznatu osobu iza mene i dočeka je jednako ljubazno. Iskoristim priliku i pobjegnem niz hodnik dok nitko ne gleda. Nemam ideju što ću točno napraviti, ali natjerat ću ga da požali za sve što je učinio. Nekoliko se puta osvrnem oko sebe kako bih se uvjerila da me nitko ne gleda, a onda uđem u pomoćnu kuhinju. Dohvatim sve što mi se čini korisnim i sakrijem to ispod majice, nadajući se da neću ponovno susresti Ashley. Polako otvorim vrata i provirim glavom, tek toliko da mogu vidjeti tko je sve na hodniku. Hvala Bogu, samo nekoliko raspričanih ljudi koji neće ni primjetiti da sam tu. Laganim korakom krenem prema hodniku, no tada ugledam Meg. Brzo se povučem i zatvorim vrata. Kvragu, odakle se stvorila upravo sada? Još uvijek naslonjena na tvrdu dasku vrata ugledam otvoreni prozor. Prišuljam se kako bi se uvjerila da nema nikoga. Na moju sreću, stražnji je vrt prazan. Izvučem stvari ispod majice i držim ih u ruci dok polako prebacujem prvo jednu pa drugu nogu kroz prozor. Lagano skočim na mokru travu i pogledam prema gore. Ispod Jakeove sam sobe, a ne znam kako doći do nje. Jedini način je ulazak kroz prozor i to preko stabla čije mi se grane čine i previše tanke za to. Dobit ćeš ti svoje, Jake Collins.
Slobodnom rukom se hvatam za granu poviše glave kako bih se popela, a to mi jedva uspije zbog svoh stvari koje držim u drugoj ruci. Popnem se još nekoliko grana i jedva se odvratim od toga da ne pogledam dolje. Umjesto toga, fokusiram svoj pogled prema prozoru.
"Max, vrati se!" začujem iz daljine i ugledam zlatnog retrivera kako trči prema mom stablu. Napravi krug oko njega i digne nogu te obilježi svoj teritorij. Kvragu, samo mi je još ovo trebalo.
"Šu! Odlazi!" dobacim psu koji podigne glavu i izbaci jezik. Svjesna činjenice da pas ne može razumjeti ono što mu govorim, pomislim kako bi mahanje rukama bilo učinkovitije. S obzirom da su mi jedino lijeva ruka i noga bile slobodne, mahala sam s njima lijevo-desno i radila neke čudne izraze lica u nadi da će pas otići.
"Max!" svilenkasti glas ponovno se pojavio, ovoga puta dosta jasniji jer je dolazio od ispod mene. Starica je podignula pogled i ugledala me na stablu. Moje mahanje je izmamilo njen začuđen pogled. Ne znam što je bilo sramotnije - moji pokreti udovima koji su davali dojam da nešto ozbiljno nije u redu sa mnom ili sama činjenica da stojim na prokletom stablu.
Ona uzme psa za ogrlicu i povuče ga prema cesti. Za nekoliko trenutaka ih izgubim jer mi bogata krošnja zaklanja pogled. Naslonim nogu na granu poviše i povučem se rukama. Ostala mi je još samo jedna grana koja vodi do prozora. Ona pretanka. Lagano se naslanjam nogom na nju, rukom hvatajući bijelu dasku prozora. Osjetim kako je grana napukla na vrhu i nespretno se prebacim preko prozora - prvo glavom, zatim ostatkom tijela. Nakon bolnog pada, napokon se nađem na čvrstom podu (za kojeg bih voljela da je malo manje čvrst jer me glava ubija). Sada, kada sam na sigurnome izbacim glavu kroz prozor i pogledam dolje. Ne znam je li to zbog udarca u glavu, ali čini mi se nenormalno visoko. Okrenem se prema sobi ne znajući odakle početi.
Prostorija uopće ne izgleda toliko loše koliko mi se činilo prošli put. Ima dovoljno prirodne svjetlosti koja ističe tamniju nijansu bež zidova. Namještaj je jednostavan i nema ga puno - tek nekoliko potrebnih komada, tako da je prostorija, unatoč kvadraturi, prostrana.
Dolazim do vrata i zaključavam ih kako me nitko ne prekine, ali i ne uhvati u djelu. Vratim se do prozora i skupim stvari koje su mi ispale pri padu te ih stavim ih na krevet. Pozornost mi privuče crna majica kratkih rukava koja je ležala na posteljini. Jake nikad nije nosio crnu.
"Želiš biti zločesti dečko?" promrmljam bijesno, uzimajući škare s kreveta. Otvorim ih i jednom oštricom kidam njegovu majicu. Sa svakim potezom se osjećam sve bolje i bolje. Kada je majica u dijelovima, komadiće pobacam po sobi. Onda ugledam njegov jastuk. Dovodio si ih ovdje, gade. Sigurno jesi. Uzimam jastuk i škarama urežem crtu preko cijele dužine. Ponovim to još nekoliko puta, a zatim mahnem jastukom po sobi. Perje izleti na sve strane: po krevetu, radnom stolu, podu, mojoj kosi, a mali dio čak izleti kroz prozor. Uzimam tekući sir u boci i isprskam njime krevet, radni stol i pod. A onda mi na pamet padne ideja. Dođem do zida poviše kreveta i pomislim kako je to odlično mjesto za likovni uradak koji će savršeno izaziti što osjećam prema njemu. Veliki srednji prst preko cijelog zida.
"Želim ti vidjeti lice kad vidiš sve ovo." nasmijem se povlačeći nekoliko crta preko zida.
"I? Sviđa ti se?" začujem promukli muški glas iza sebe. Glas koji nije Jakeov.
Okrenem se i ugledam tipa koji stoji iza mene. Njegova tamno smeđa kosa izgleda neuredno, ali zavodljivo i savršeno se slaže s njegovim ubojito smeđim očima. Ima izražene crte lica, kao i kosti koje mu daju dojam opasnosti i tajnovitosti. No ono što mi posebno privuče pozornost je njegovo razvijeno tijelo koje je većim dijelom otkriveno jer je jedino što ima na sebi ručnik nisko zavezan oko njegovog struka. Njegovi misići su dobro definirani, a možda bi i više dolazili do izražaja da ih ne prekrivaju brojne tetovaže. Jesu li to na njegovim prsima usne?
"T-tko si ti?" promucam jedva, sakrivši iza leđa ruku u kojoj je sir.
"Očito sretnik kojemu je sve ovo namijenjeno." kaže s malom dozom bijesa. Primjetim kako gleda preko moga ramena u svoj zid. "Kreativno." dobaci pokazavši prstom na moje remek djelo.
"Što ti radiš ovdje? Ovo je-"
"Moja soba." prekine me. Ima nešto u njegovom pogledu. Nešto što me čini tako nesigurnom.
"Ne, ne. Ovo je Jakeova soba. Znam to. Bila sam ovdje već i..." prekinem se kad vidim njegove podignute obrve. Zna se što se radi u studentskim sobama, a ja nisam mislila na to. "Mislim" pokušam objasniti drugačijim riječima, no u glavi mi je potpuna blokada. A ne pomaže to što je on samo u prokletom ručniku. Krenem prema vratima, no kada povučem kvaku ništa se ne događa. A onda se sjetim. Zaključala sam vrata. Naslonim dlan na ključ, no on me čvrsto uhvati za laktove i okrene. Kad se nađemo licem u lice, jako me gurne prema vratima što malo zaboli.
Stojim paralizirana između njega i vrata. On nježno pomakne pramen moje kose s uha, a onda približi usne do mog obraza. Ne dodiruje ga, ali je tako prokleto blizu da mi noge zaklecaju. Lagano klizi usnama do mog uha, još uvijek držeći ruku u mojoj kosi.
"Ne možeš pobjeći s moje zabave dobrodošlice." tiho šapne na moje uho. "To bi bilo nepristojno."
"Ne volim zabave dobrodošlice." odgovorim jednako tiho. Ne znam jesam li to učinila jer je i on šapnuo ili jer mi je tako prokleto blizu da nemam snage za glasniji govor.
Od odmakne usne od mog uha, ali ostane blizu. Ne spušta svoj pogled s mojih očiju i to me ubija. Osjećam se tako nesigurno i ugroženo pored njega.
Malo se priberem i rukom posegnem prema ključu. Zadovoljno izdahnem jer brava nije zaškripala. Vrata su otključana, ali još sam uvijek zarobljena njegovim tijelom.
"O, da?" rub njegovih usnica se razvije u smješak, no ne pokaže njegove zube.
"Da." odgovorim i položim ruke na njegova prsa. Uložim svu snagu u dlanove i gurnem ga, a on zahvaljujući perju i tekućem siru na podu klizne do kreveta.
Uhvatim priliku i pobjegnem iza vrata. Ne razmišljajući trčim niz hodnik i niz stepenice. U dnevnoj sobi se probijam kroz ljude i nekoliko puta začujem svoje ime, no ne osvrćem se. Kad se nađem na cesti prvi put zastanem kako bih došla do daha. Osvrnem se prema kući ugledavši tipa na prozoru. Namigne mi, a ja zakolutam očima. Nastavim trčanje i za trenutak se izgubim u daljini ceste.
