Ulazimo u tržni centar prolazimo kraj šarenih beznačajnih izloga. Razmišljam o Saši. Saša je moj najbolji drug još od djetinjstva.
Gdje je on sad, šta li radi. Voljela bih da mu priznam svoja osjećanja, željela bih da me voli onako kako ja volim njega, da njegova ruka grije moju, da se njegove pune usne priljube uz moje i griju ih malim slatkim poljubcima.
Moje misli prekida Aleksandra sa velikim ushićenjem mi pokazuje u izlog sa kraćom, ljetnjom, bijelom haljinicom. Želim da nestanem odavde odmah, pokušavam da nađem dovoljno dobar razlog da ne budem ovde. Hoću da priznam Saši da ga volim, ne kao prijatelja.
Odlazim sa izgovorom da mi nije dobro od sinoćnog opijanja. Idem prema stanu gledajući u telefon, sa Sašinom i mojom slikom.
Da li da ga nazovem? Da li da mu priznam? Da li je to dobra ideja? Toliko pitanja, a nigdje odgovora, želim da vidim šta on misli, ako mu kažem, a ne osjeća isto što i ja, da me to ne povrijedi, da se ponašamo kao da mu to nikad nisam rekla.
Moje misli prekiga zvono na telefonu i vidim veliku Sašinu sliku sa velikim kezom, prebijelim zubima, plavim očima i punim usnama. Dok razmišljam o slici koju vidim i o njegovoj ljepoti par sekundi pije no što bi on prekinuo javljam se.
Saša: "Hej, aammm, htio sam da se vidimo, aa ako nije problem?"
Ja: "Naravno da nije, ja sam ispred soping centra na Novom Beogradu, ako nije problem da dođeš po mene?"
Saša: "Naravno da mogu, tu sam za 10 minuta."
Odgovara mi ushićeno, dok tjera moje srce da pumpa krv mnogo brže kroz vene i tjera da se moj stomak čudno ponaša. Dok mi je u glavi bujica misli dok razmišljam zašto je tako ushićen i posramljen.
Ugledala sam Sašin auto, pokušavam da smirim erupciju emocija koja pokušavaju da isplivaju na površinu, no dok mi prilazi u autu ja mirno stojim sa blagim smiješkom, pokušavam da se ne iskezim i aktiviram sve mišiće na licu, i izgledam kao budala.
