Lagano sam odmahnula glavom po ko zna koji put u ovom satu nadajući se da će mi to pomoći da se usredotočim na knjigu u mojim rukama.Istinu za volju, nije mi baš uspjevalo,jednostavno bila sam previše umorna od šestosatnog leta sa jedne obale na drugu.Mama je odlučila ostati još tjedan dana u L.A.-u i riješit sve poslove u firmi a ja sam se zaželjela doma,društva i prohladne kišovite jeseni u New Yorku.Spustila sam knjigu na mali stolić te utonula u fotelju bacivši pogled na ulicu koja se prostirala ispod mene.Na ulici se stvorila zmija od žutih taksija vozači su trubili i dovikivali nešto prolaznicima koji su se žurno kretali do skrovista svojih toplih domova.Podigla san pogled prema panorami grada ali pogled mi je bio zamagljen tako da sma vidjela smao obrise zgrada i onda prestala sam boriti protiv umora i dopustila da me san povuce u svoje mracne dubine.Probudio me glasan zvuk,trebalo mi je nekoliko trenutaka da shavtim što se događa i da neko lupa na vrata.Sporim i teturavim korakom sam dosla do vrata te ih malo oskrinula te se susrela sa nebesko plavim ocima svog najboljeg prijatelja.''Znas li ti da na ulazu u zgardu dole postoji zvono na koje mozes pozvoniti i pitati da li te mogu pustiti u stan a ne ovde lupati mi kao kakav provalnik već sam mislila da mi neko želi provaliti u stan''-rekla sam smješeći se,bila sam veoma sretna sto ga vidim ali sam se trudila to nekako skariti.''Da,da ti si meni nedostajala malena''-rekao je Louis te me povukao u svoj zagrljaj.Uzvarila sam mu zagrljaj i u trenutku kad sam mislila da će me pustit iz zagrljaja on ...
YOU ARE READING
Where do broken hearts go
FanfictionZa osobu koja me toliko puta povrjedila ali ipak je i dalje volim... Lažu kad kažu da će bol proći,ona ne prolazi samo se čovjek navikne na nju s vremenom.