Prijatelj i ja se svaki dan šetamo istim putem od škole do kuće, jedan dan nam se nije dalo ići tim dugačkim putem pa smo odlučili da idemo prečicom kroz zapušten dio livade, iako smo znali da se tamo nalazi kuća koja je napuštena i o kojoj su mještani pričali da je ukleta, nismo vjerovali u te priče, prolazili smo pored kuće, bila je stara, krov polusrušen, pokidan trijem i prozori, uhvatila me iz nekog nepoznatog razloga jeza od glave do pete dok sam gledao u kuću, taman kada je prijatelj rekao "de idemo" su vrata zaškripila pogledao sam u prijatelja koji je gledao prestrašeno u mene i polako smo se okrenili, i nije nam se učinilo vrata su se stvarno otvorila, pomislili smo da je vjetar no vjetra nije bilo, samo smo se okrenuli i pošli kući nismo se htjeli previše zadržavati tamo, došli smo do naše ulice on je otišao u svoju kuću a ja u svoju preko puta, kada sam rekao mami da sam išao kraćim putem pored napuštene kuće, ona me ljutito ali ujedno i uplašeno pogledala, i pitala me "koja ti je najdraža boja" i "kako se zovu ona i tata" valjda da se uvjeri da sam to i dalje ja iako mi nije bilo jasno zašto, kada sam joj odgovorio samo me je pogledala sa olakšanjem i rekla "dobro je, nije se i tebi desilo, nemoj tamo više prolaziti"
Kada sam je upitao zašto okrenila se i osla pravit ručak, počeo sam bit znatiželjan, tražio sam po internetu no na internetu nije ništa pisalo, pitao sam stariju gospođu koja živi pored nas o toj kući i njenoj prošlosti, gospođa mi je odgovorila "neću se uplitat u to opet" i zatvorila mi vrata pred nosom, moja znatiželja je jos više rasla pa sam upitao muža od te gospođe, rekao mi je "dečko dođi sutra poslije ručka sve ću ti objasniti"
Sutradan kada sam se vratio iz škole i završio svoj ručak odmah sam se zaputio kod muža od te gospođe, odmah je krenuo na temu i rekao mi "prije par godina su neki u toj kući prizivali duhove demone i sve što nije trebalo sa onog svijeta, demon je zaposjeo jedno dijete i oni su to djete morali ubit" odmah mi je postalo jasno zašto moja mama ne želi da idem tamo, kada sam ga pitao ko je prizivao i čije je to dijete bilo, uputio me na vrata i rekao "mislim da to ne trebaš znat" ali je tu moja znatiželja još rasla, naišao sam na drugu stariju gospođu koja mi rekla "čujem istražuješ o onoj kući" njenim hrapavim jezivim starijim glasom rekao sam da tražim i jel mi može reći čije je to dijete bilo i tko je prizivao, rekla mi je "dijete to je bila tvoja majka a dijete koje smo ubili je bio tvoj brat" preplašen i sa suzama u očima sam otrčao do mame i pitao ju jel to istina na šta mi je ona odgovorila uplakana "je sine trebala sam bit pametnija oprosti....
