Venama starijeg čovjeka

primijetih ja

Gušći dim od onog jutrašnjeg
nisi mogao izvući.
Tebe je smirivao,
a meni pak uspomene budio.
Vraćao me na dan
kada te prvi put iznenada primijetih.
Naoko topal, mio,
ili to biješe samo na moje oko?
Preko ljetnog doba, pričaše mi,
čizme skitaljke bivaše tvoj fah,
a nije bilo nešto drugačije ni jesenji.
Čaršijom tvoj kaput ukrade poglede
i starijih i mladih
a ti tek pokome osmijeh nabaciš.
Neki te od prije znadoše,
a golema i moja želja za tim biješe.
Svaki detalj tebe olahko upamtih
iako ja tebi i ne zapadoh za oko.
Ignorisah tu činjenicu
jer ne imadoh snage
da odolim tim očima
latte macchiato boje.
Prizva ti iz zabave pogledom
okretanja drugih,
a ja sam slab igrač
za svakodnevne gužve.
Šteta, niti jedna od njih
ne gleda te kroz moje oči.
Ne primijetiše one
kakav oblik tvoje sitne pjegice daju,
a ja već kao da ugledah
svjetlost večernjih zvijezda
koje svoj sjaj provodiše
kroz koloseumske prozore
sve do tebe samog.
I ne primijetiše
oštrine crta lica tvoga
specifičnih proporcija,
kao da si perfektno konstruisano djelo
predstavnika humanizma i reneseanse.
I ne primijetiše
kako ti osmijeh biješe slađi
i od Francuskog soufflea
i od Engleskog eton messa
i od Talijanskog ciarduna.
Ne primijetiše one,
a ti svakako primijeti njih.