Slušaj, tvoj problem je što previše vjeruješ,
previše odaješ se, previše bojiš se.
Tvoj problem su ljudi, bezobrazni, snažni,
prekrivenih osjećaja prave se važni.
Ti po uzoru na Shakespearea,
izrecitiraš osjećaje, i dalje svestrana,
pomalo sjebana, tad već po uzoru na Werthera.
Ne zatvaraj se u sobu, digni glavu, idi dalje,
znam da si sama protiv svijeta, no bolja si i ne vrijediš manje.
Sjeti se ljudi uz koje si bila, sjeti se onih od kojih si se krila,
vidiš li mržnju u njima, ili si u ljubomornim očima crna točka ti?
I ono što te probudi u pola noći, u jutro više bitno nije,
jer ono iz noći, dan prekrije.
Žao mi te malena što ne vidiš da vrijediš više,
od prijezirnih pogleda, što mržnja piše.
Malena, biti ću uz tebe kad se najmanje nadaš,
jer baš tada mi daješ do znanja da padaš.
Zovem se Samoća, dajem ti mira,
trebaš me u noći, kad ti se srce kida,
znam, tad si puna nemira.
Poznajem te najbolje, zato kažem
kreni dalje, ne puštaj me sa sobom,
upoznati ćeš ljude i prave i lažne.
Ja, Samoća ti ne trebam.
