Vjerojatno ste svi imali milijun noci kada vas osjecaji probude, kada kao da vam nesto izjeda dusu. Noc u kojoj budni sanjate u izguzvanim posteljama, tisina, a osjecaji vriste iz vas.
Sat otkucava 01:00. Sve neostvarene zelje dolaze na vidjelo. Nemas koga nazvati, pricati, ili (ne)daj Boze nekoga zagrliti.
Svaki udah i izdah Ti si. Dajes nadu i volju za zivot. Prezirem osjecaj samoce. Naslucujem odlazak pojedinih osoba. Ne, ne zelim i Tebe svrstati tu. Ti ostajes. Ti trebas ostati. Trebas mi.
Odavno smo vec na mnoge stvari postali slijepi. Odmahujemo rukom na stvari, na trenutke i probleme o kojima bi trebali pricati, no 'lakse' je staviti ih sa strane. Ne, tako se samo gomilaju. Do odredenih granica, dok ne puknemo.
Cak ni tada ne krivimo doticnu osobu, nego sebe. Mi smo krivi? Uzburkane misli i "krivo protumaceno" oprosti.
A ta osoba? Ona unosi (ne)mir, beskrajnu srecu, duge u ocajno sivilo.
