U zagrljaju mafije

22. poglavlje- Marijana

„ Gospođica Katja?"

Podigla je pogled sa svog mobitela prema doktoru koji je provirio kroz vrata. Ubacila je mobitel u džep pa brže bolje ustala i ušla u njegov ured. Nije bila oduševljena činjenicom da ju je praktički prisilio na taj odlazak doktoru. Nije voljela doktore ni bolnice općenito.

No, taj joj se stariji gospodin činio profesionalan i istovremeno drag. Sjela je na stolicu nasuprot njegovoj i nervozno uhvatila naslon stolice. Nije bila spremna da je netko podsjeti na tu činjenicu da ne može imati djece.

„ Pa, gospođice, došli su nam svi nalazi" započeo je otvorivši mapu, „ ne znam kako da Vam ovo kažem..."

„ Otvoreno i iskreno."

„ Osoba kod koje ste bili na prethodnom pregledu je ili nekvalificirana, što znam da nije slučaj, ili potplaćena da vam krivotvori nalaz."

„ Drugim riječima?" Nije se željela nadati.

„ Sa vama ništa ne valja. Savršenog ste zdravlja."

Teško je progutala knedlu koja joj se stvorila u grlu. Ali, to je značilo... Nekoliko je puta ubrzano trepnula kako bi spriječila suze da joj padnu iz očiju.

„ Dakle..."

„ Da, možete imati djece. Vidimo se kroz godinu dana. Poslat ću mail Cadeu da to zapiše i ima pod kontrolom."

„ Hvala Vam."

„ Zadovoljstvo mi je, gospođice."

Uputila mu je zadnji vodenasti osmjeh pa brže bolje ustala i skoro pa izletjela iz ureda i bolnice. Ubrzanim je korakom prešla parkiralište dok nije ugledala Armanda na malom igralištu kako ljulja Jacqueline. Nije marila što su u javnosti, bacila se u njegovo naručje, obgrlila ga rukama oko vrata, zakopala nos u njegov vrat i zaplakala od sreće.

„ Hej, što ne valja?" zabrinuto joj je uhvatio lice rukama, „ hej!"

„ Dobro sam" uspjela je jedva progovoriti kroz jecaje, „ dobro sam!"

„ Š..."

„ Lažirala je nalaze. Mogu imati djecu."

Široki osmjeh koji mu je obasjao lica samo ju je bacio u novu rundu plača. Povukao ju je nazad u svoj zagrljaj i stao je lagano ljuljati na mjestu.

„ Mamice, jesi dobro?"

Sagnula se i pokupila Jacqueline u svoje ruke pa položila poljubac na njen obraz. Djevojčica ju je i dalje zabrinuto promatrala pa svojom malom ručicom obrisala suze koje su joj tekle niz lice.

„ Dobro sam, Mišiću moj. Sretna sam."

„ Ali, plačeš."

„ Da, ljudi su ponekad toliko sretni da plaču."

„ To nema smisla, mamice."

„ Hajdemo doma. Trebate se spremiti za večeras."

Obje ih je povukao prema automobilu. Nije se mogao oduprijeti osmjehu dok ih je slušao kako razgovaraju o nekim frizurama i haljinama. Inače nije vodio Jacqueline na zabave, pogotovo ne na one koje su uključivale njegov posao, previše ga je bilo strah da bi joj se nešto dogodilo.

No, slušajući ih tako dok su entuzijastično pričale, bilo mu je drago što je promijenio mišljenje. Svim je njegovim ljudima bilo poznato da ju je posvojio i vjerovao im je dovoljno da zna da ju ne bi povrijedili. No, postojali su neki gosti kojima nije vjerovao. Jedna od njih bila je Marijana za koju je bio gotovo siguran da će se pojaviti.