U oluji života.

To je bila jedna od onih noći...

Grlila je jastuk jako, zgrčena na krevetu, dok su se suze slijevale i kvasile pramenove kose koja joj je padala preko lica. Bol u grudima, težak uzdah, velika gorčina. Jedino što je željela u tom trenutku je da galama prestane. Da ne čuje jecaje i vriske, udarce šakom od sto, vrata dok se po stoti put otvaraju i zalupe nazad.
Zatim bi se proderala kao zver dok ispušta posljednje krike: ,, PRESTANITE ! " .
Ali se ništa ne bi promijenilo. Ljutnja, bol i strah pružili su joj atome snage, da ustane.
Ustala je, marširala besno ka vratima. Drhtavim rukama sklanja kosu sa lica, briše mokre obraze, iz njenih usta bježe nerazumljive psovke. Otvara vrata. Svjetlost ju je zaslijepila na trenutak, glasovi se čuju još glasnije i jasnije, stoji neodlučno.
Ja ne mogu ovo, dokle, dokle više?!

Bes je uzima pod svoje. Nema više psovki. Neće se vratiti u svoju sobu. Otići će ušutkati te glasove, mora da... Ne zna zapravo. Ne zna šta će uraditi u toj prostoriji ( za koju bi svi rekli da je to obična dnevna soba ali za nju je večeras bila središte pakla ) .
Obje ruke drži na bravi. Suze joj magle vid. U glavi je pritisak sjećanja koje spaljuju ovi glasovi. Zajecala je. Tiho. Grize donju usnu. Stišće zube. Ući će.

Vrisak, vapaj. Čuje svoje ime, dobro poznati nekada drag glas je doziva. Opet vrisak. Pustila je bravu, uplašeno, kao da se opekla. Ponovo, doziva je. Nešto tupo je palo na pod. Sada i drugi glas. Odmahuje glavom u nevjerici. Korak naprijed, desno, nazad, lijevo, okreće se oko sebe nekoliko puta.
Stala je.

Hoće li ući?