„Lany Anne.“ Strogi glas profesorice me trza te skoro pa padam, ali se hvatam za šipku pokraj mene i zadržavam ravnotežu.
"Zategni nogu.“ Oh. Pogledam u svoju nogu koja je jedva malo savijena u koljenu te je zategnem i pustim se od šipke.
„Tako, sada-„ Prekida je zvono, te je više nitko ne sluša. Svi jure iz sale dok ona stoji sa strane i prevrće očima. Djevojke sa svih strana me guraju, ali se nekako uspijem dovući do svlačionice i svoje robe bez ijednog udarca. Dok trening traje ponašaju se kao najveće dame, a čim čuju zvono kao zvjeri upravo puštene s lanca.
Svlačim sa sebe prozirnu baletnu suknjicu i baletni triko u par sekundi, a papučice mi oduzimaju čak pet minuta. Zar mi se baš uvijek na samom kraju mora napraviti čvor? U žurbi na sebe navlačim crne tajice, majicu i trenerku, a baletnu opremu i ručnik samo ubacujem u ruksak. Svjesna sam da ću ponovo morat peglat triko, ali knjižnica se zatvara za malo manje od 20 minuta.
„Bok.“ Mašem curama u svlačionici i one mi uzvraćaju s osmijehom. Sve su one dobre i drage, ali nikad s njima nisam bila pretjerano bliska. Tijekom sata i u svlačionici znamo popričati, ali izvan sale, nikad. Niti imam neku posebnu želju. Uvijek sam bila povučena i nisam voljela pažnju. Dovoljna mi je samo jedna prijateljica, koju i imam, i to je to. Ne volim biti okružena ljudima i gužvom jer se osjećam neprijatno.
Usprkos crnim oblacima i hladnom vjetru ulice su i dalje pune. Svi se negdje žure i tako stvaraju još veću gužvu. Probijam se kroz prolaze i ljude i kada vidim knjižnicu na par metara od mene gotovo pa potrčim. Sinoć sam listala po forumima tražeći neku knjigu s anđelima, a koju ja nisam pročitala. Sjenu anđela je dosta njih po hvalilo, pa zašto ne?
„Dobar dan.“ S osmijehom pozdavljam gospođu Loreen, ona mi uzvraća s ogromnim osmijehom. Obožavam tu gospođu. Imala sam svega 12 godina kad sam prvi put kročila ovdje, a ona je imala 37. Kad god su roditelji bili na poslovnom putovanju ona me čuvala, iako nisam bila toliko mala, ali moja mama uvijek voli biti na oprezu i sve drži pod kontrolom, pa tako i mene.
„Molim te reci mi da imaš Sjenu anđela, molim te?“ Očajna sam za tom knjigom, čitala sam kratki sadržaj koji me privukao istog trena, a i ne znam niti jednu drugu knjigu s anđelima, trenutno.
„Imam, sačekaj.“ Dok ona među policama traži knjigu ja se prebacujem s prstiju na pete i gledam okolo sebe. Pogledam kroz vrata koja po sredini imaju staklo, te vidim da pada kiša. Pošto nemam kišobran šaljem gospodinu Bernardu poruku da dođe po mene ispred knjižnice, ako može.
„Izvoli.“ Loreen mi pruža knjigu i ja je istog trena bacam u ruksak. Nije nešto posebno debela pa mislim da ću je pročitati u svega par dana. Obožavam čitati knjige, to je vjerovatno jedino što radim u slobodno vrijeme, osim što sviram klavir. Još kad je mama ostala trudna sa mnom isplanirala je cijeli moj život. Živim po njenim smjernicama i pravilima i ne smeta mi, volim ovo što radim i kako živim. Roditelji su me odgojili kao damu i omiljeno sam im dijete. Imam i starijeg brata koji je čisto razočarenje za roditelje, kao mali smo se čak i družili, ali kako je on odrastao i sve više postajao čista suprotnost meni, tako smo se i mi odaljavali. Sada se samo pozdravimo u prolazu, jednom u 3 mjeseca popričamo normalno, i ako se slucajno u školi nade neka budala koja me vrijeda ili provocira, on je tu da me brani. Ali kada se otarasi te budale nastavi kao da niceg nije bilo.
„Jel ideš danas gdje?“ Umalo sam prevrnila očima, ali to je krajnje nepristojno i bezobrazno pa samo duboko uzdišem i spremam se za ono što sada ide.
„Ne.“ Nikad i ne idem, svaki petak me pita jedno te isto, i dobiva jedan te isti odgovor. Ponekad dobijem jezikovu juhu o tome kako trebam počet živjeti i kako ću se kasnije kajat, a ponekad jednostavno prešuti. Voljela bi da je više dana kada jednostavno prešuti.
„Slušaj Lany Anne, tek si napunila 17, do sada nisi radila apsolutno ništa u životu. Uredu je baviti se plesom, svirati, pjevati i čitati, ali ne smiješ dopustiti sebi da se među svim tim stvarima izgubiš, jer ćeš se prekasno naći i zažaliti. Izađi van, zabavi se, dopusti Lu da te izvede i pokaže što znači živjeti u tvojim godinama.“ Nikada nisam imala ovoliki nalet da prevrnem očima kao sada.
„Meni se sviđa ovo što radim i kako živim. Svrha življenja nije napit se i radit gluposti po klubovima.“ Kao što to moj brat radi.
„Ne kažem da se trebaš opijati i radit gluposti, uredu je nekad se napit, ali dijete, živi. Svaki dan ti je isplaniran od strane tvoje mame, živiš po natuknicama i njenim uputama, nećeš valjda tako cijeli život? O čemu ćeš pričat svojoj djeci? O anđelima iz knjige? Prošlosti u kojoj skoro pa i živiš? Ili će ti i to mama isplanirati?“ Pretjerala je.
„Doviđenja Loreen.“ Na petama sam se okrenila i izašla iz knjižnice. Hladan vjetar je prošao kroz mene pa sam se još dublje uvukla u svoju trenirku. Ulice više nisu toliko pune, većina ljudi se skriva ispod paravana, ispred trgovina i slično. Na zaslonu mobitela vidim Bernardovu poruku da stiže, poslao ju je minutu nakon moje. Mogla bih pitati Lu hoće doći danas kod mene, nismo dugo prespavale jedna kod druge. „Jel ideš danas negdje? Ako ne, mislila sam da dođeš spavati kod mene, možemo imati maraton filmova ili nešto.“ Šaljem joj poruku i stavljam mobitel u farmerice. Nisam ljuta na Loreen, to je njeno mišljenje i to je uredu, ali nema pravo petljati moju mamu u sve to. Roditelji žele samo ono najbolje za mene.
„Ulaziš li ili ostaješ tu?“ Bernardova crna kosa viri iz prozora i sljepljuje mu se za čelo zbog kiše.
„Ulazim.“ Na brzinu pretrčavam ovo malo što imam do auta i ulazim unutra. Unutra je užasno toplo pa podižem rukave trenerke i ostavljam ruksak pokraj sebe.
„Kući?“ Gdje drugdje?
„Da.“
„Jel te treba gdje odvesti danas? Kod Lu, van, ili tako negdje?“ Pustite me više na miru.
„Ne.“
Naslanjam se na prozor i dopuštam sebi da zažmirim i da me zvuci kiše umire, ali ne i uspavaju. Petak je uglavnom dan kada me većina kritizra i nagovara da izađem, kad mi nabijaju u facu da živim po majčinim pravilima i da to nije normalno, da sam svetica i da se nebi usudila niti otići do trgovine ako mi mama to ne naredi. Navikla sam na to, ali mi i dalje crpi živce.
„Stigli smo.“
Istrčavam iz auta i u kuću upadam kao da me netko gura od iza. Čujem mamu i tatu kako pričaju u dnevnoj, a čujem i Marlene i Davida u kuhinji. Marlene je kuharica, a David se brine o cijelom našem dvorištu.
„Zdravo majko, oče.“ Samo provirujem glavom kroz vrata dnevnog boravka jer nemam namjeru ostati tu. Oni mi se samo nasmiješe, a ja se okrećem i krećem stepenicama dok vadim knjigu iz ruksaka. Jedva čekam započeti je.
„Šta opet ostaješ kući? Kakva si ti glupača.“ Oh Ashton, njegov vokabular i kultura. Odlučim samo proći pokraj njega, kao i inače.
„Jesi dobila njeno dopuštenje za čitanje knjige? Ili je to najbuntovnija stvar koju se usudiš napraviti?“ Provocira me, ali se ne obazirem. Navikla sam, živimo pod istim krovom i nemoguće je da ga ne vidim cijeli dan, osim ako on ne odluči prespavati kod nekoga pa ga ne bude par dana.
Ulazim u sobu i za sobom zatvaram vrata. Bacam knjigu na krevet i pogledam se u ogledalo. Što je loše u tome što slušam mamu i živim ovakvim načinom života? Barem ću imat svijetlu budućnost, dobrog muža i dobar život. Neću biti propalica, imat ću novaca i neću se morat brinit hoću li imat dovoljno za kruh i mlijeko. Osjetim da mi mobitel zavibrira u džepu pa ga vadim i čitam poruku. „Idem van danas, oprosti. Možda idući vikend? Osim ako se nisi napokon odlučila prekršiti neka pravila i jednom izaći sa mnom.“ Evo i nje, Hvala Lu.
Ali opet, što je loše u tome ako se ponekad zabavim kao moji vršnjaci? Ne mora me to odmah odvesti u propast. Jednim izlaskom bih svima dokazala da me mama ne drži na toliko čvrstom lancu, dokazala bih svima da mogu ponekad prekršiti majčina pravila i da ponekad mogu biti zabavna. Ako mi se ne svidi ne moram više nikada izaći tako negdje. Ako mi se svidi što sad, mogu još koji put izaći. Ne može mi se ništa dogoditi, imam kontrolu nad sobom i svojim životom, ništa od onoga što je mama planirala neću zapostaviti, a opet ću se, možda, zabaviti.
„Idem.“
