"Lanny Ane!" Netko nezaustavljivo lupa po vratima. "Lanny Ane!" I opet. Uzimam jastuk i stavljam ga preko glave pa se okrecem na drugu stranu.
"Lanny Ane pobogu dorucak je gotov! Znas da roditelji zahtjevaju da budes na dorucku, imas najvise 5 minuta!" I lupanje je gotovo. Napokon. Jos samo 5 minuta.
"Lanny Ane!" Netko mi naglo upada u sobu i budi me. Micem jastuk s glave i bacam ga na drugu stranu kreveta.
"Gdje si na dorucku?" Molim? Naglo se uspravljam i ispred sebe vidim vidno ljutitu mamu sa rukama na kukovima i skupljenim obrvama, iz ociju joj sijeva ljutnja.
"Ja-" Ali ne dopusta mi ni da zapocnem recenicu, istog trena me prekida.
"Nista ti! Darleene te budila, a ti se nisi udostojila ustati! Kako ti nije neugodno?" Mozda malo pretjeruje. Ovo je prvi put kako sam zaspala za dorucak. Uostalom Ashton na dorucku bude par puta mjesecno pa se na njega ne deru. Ali ti i on niste isti Lanny Ane.
"Slucajno sam zaspala. Vise se nece ponoviti." Spustam glavu i gledam u svoje isprepletene prste. Samo neka izade i dopusti mi da se sredim, samo to. Kad se razbudim neka se dere na mene koliko hoce. Ispricat cu joj se i bit ce kao da se nista nije dogodilo.
"I bolje ti je. Spremi se, za rucak idemo do Barnerovih." Barnerovi su jako bliski obiteljski prijatelji. Mogu reci da su gospoda i gospodin Barner cak najbolji prijatelji s mojim roditeljima. Također imaju i cetvero djece. Daisy - malu napast od 4 godine, Lauren - 15ogodisnjakinja zeljna zabave, Thomas i Toby - blizanci, moje godiste, takoder zeljni zabave. Njihovi roditelji nisu strogi, kao moji, i ne moraju imati sve pod kontrolom, zato su oni sasvim normalni tinejđeri. Naši roditelji su takvi kakvi jesu pa se zato Ashton ponasa kao divljak. Lauren, Thomas i Toby imaju granice. Cesto idemo k njima na rucak, ili oni dolaze k nama, mogu reci da smo odrastali jedno uz drugo. Nebi prosao tjedan bez da se nase obitelji sastanu negdje.
"Uredu." Nakon mog odgovora mama izlazi iz sobe a ja iskacem iz kreveta. U kupaonici obavljam sve sto moram, a onda ulazim u svoj ormar. Uzimam ono sto mi je najblize; crnu čipkastu haljinu, gore usku, a ispod struka se širi. Oblacim ju na sebe, a pidzamu stavljam na pranje. Kosu samo pocesljam, stavim korektor i puder, te crni ruž i silazim dolje vec spremna. Roditelji se u hodniku nešto došaptavaju, ostali su, pretpostavljam, na svojim radnim mjestima.
"Majko, znaš li gdje su moje crne štikle?" Prekidam ih u razgovoru kojeg svakako mogu nastaviti kad mi odgovori, ali vidim da im i to smeta.
"Zar bih ja trebala znati?" Taman kada otvorim usta da se ispricam i obrazložim ona nastavlja. "U ormaru ispod ogledala." Pa vidiš da znaš.
"Hvala." Odlazim od njih i iz ormara vadim svoje nove, crne štikle. Peta nije ogromna, ali ni mala, sasvim prigodna.
"Lanny Ane, idemo."
"Evo me." Dolazim do njih i zajedno sa njima sjedam u auto. Gospodin Bartol danas radi i on nas vozi. Roditelji sjedaju na sjedala ispred, a ja na sjedala iza. Barnerovi nisu daleko od nas, treba nam svega par minuta autom. Ali tko je vidio da moja obitelj negdje pješaci, osim po šoping centru. U autu vlada tišina, kako uobicajno. Živimo u bogatom dijelu grada, pa gdje god da se okrenem vidim dvokatnice/trokatnice i skupocjene aute.
"Stigli smo." Bartol nas obavještava, a ja istog trena izlazim iz auta. Nalazim se ispred velike ljubičaste trokatnice sa ogromnim dvorištem, vec sad cujem glasan smijeh i vrištanje koje pripada maloj Daisy. Cekam roditelje da zajedno s njima uđem. Mama me hvata pod ruku i u dvorište ulazimo kao jedna sretna obitelj, kao da se jucer nije ništa dogodilo, kao da Ashton ne fali. Ali, Ashton nikada nije ni dolazio ovdje s nama, da se ne znamo tako dugo vjerujem da nebi znali da Ashton uopce postoji.
"Dobar dan." Mala Daisy dotrcava do nas i odmah mi se hvata za nogu. Stavim jedan ogromni osmijeh na lice i podizem ju u zrak dok ona ponovo vrišti. Nekada zna biti užasno naporna, ali nekad je u granicama normale. Ulazna vrata se otvaraju i do nas dolazi gospođa Barner.
"Stigli ste." Ona je uvijek nasmijana i vedra, blago njima. Moja mama je gotovo uvijek namrštena u gunđava, osim kad smo u javnosti, tada se pretvara u nešto što nije; vedru i nasmijanu ženu. "Dobar dan." Pozdravljam je i ona mi uzvraca, a onda govori da slobodno uđem i odem u dnevnu. Na ulasku u kucu spuštam Daisy koja me hvata za ruku i vuce prema dnevnom boravku.
"Tamo su moja braca i sestra, dođi."
"Vidite tko je došao!" Na samom ulasku u dnevni boravak se zadere i tada svi pogled s televizora prebacuju na nas.
"Lanny Ane!" Lauren baca joystick i zatrcava se prema meni, a onda me grli. Iako je dvije godine mlada od mene, obozavam se druziti s njom.
"Bok Lanny." Thomas i Toby me u isto vrijeme pozdravljaju, a onda se ponovo okrecu prema televizoru. Toby uzima Laureenin joystick i nastavlja igrati umjesto nje.
"Gdje je Ashton?" Oh.
"Ne znam." Sležem ramenima i s njom sjedam na kauc. Ashton nikad nije dolazio ovdje s nama, zasto me sad to pita?
"Opet ste se posvadali?" I da nismo ne bih znala gdje je.
"Mhm." Mala Daisy je sad kod brace i gnjavi njih, dok se oni deru na nju i guraju je.
"Vidjela sam ga sinoc. Nije bio bas svoj, mislim da bi trebala porazgovarati s njim, nesto ga muci." Rado bih, da mi da dá mu uopce priđem.
"Ne tice me se on Lauren."
"Ali on ti je brat."
"Pa? Šta ja mogu kad mi neda ni da mu priđem?"
"Dobro, dobro." Podize ruke u obrani i ponovo se naslanja na krevet.
"Hej, jel ides van danas?" Zar je zaista tako zaboravna?
"Ne. Prosli put sam ti rekla da ne izlazim."
"Mislila sam da si otvorila oci." Bože pošalji mi cudo. "Odavno su mi otvorene."
"Zaista Lanny, trebala bi izlaziti. Hoces danas s nama van?" Toby se na sekundu okrece prema nama i onda ponovo pogled vraca na TV.
"Ne. A i da hocu majka mi nebi dala." Istina, nebi, još bi se izderala na mene i tko zna šta sve ne da je samo pitam.
"Mi cemo je pitati." Ali neda mi se ici van.
"Ne trebate, ionako mi se neda ici." Odustanite.
"Ali imas 17! Trebas izlaziti! Neces cijeli zivot provesti u kuci." Lauren ljutito rukama lupa o krevet i mršti nos.
"Mozemo li ne o tome? Nasi roditelji du drugaciji i da ih samo pitam da izadem nebi zavrsilo dobro. Žele mi samo najbolje u životu, kao i ja sama, stoga, ne."
"Rucak je gotov." Njihova kuharica samo proviruje glavom u dnevnu i kad nas obavijesti, ode nazad u kuhinju, pretpostavljam.
Hvala Bogu.
Žao mi je što nastavka nije bilo ovako dugo. Isto tako mi je žao što negdje koristim š, a negdje s, i što ne koristim č i ć, ali cijeli nastavak je bio pisan preko mobitela. Jucer sam dosla na more i tu ostajem do kraja osmog mjeseca, svi ce nastavci biti pisani preko mobitela. Nastavci bi trebali izlaziti jednom tjedno, stvarno ne mogu ranije. Hvala vam :)
