MIRISI PROŠLOSTI

STARA GRČKA

2019.

"Stižeeeeem!" vičem iako me nitko ne čuje nakon što mi mama otvori vrata na portafonu. Hvala Bogu, uspjela sam ih otvoriti na vrijeme. Uđem u toplu kuću na uobičajen prizor: dida čita novine i gunđa jer su pune loših vijesti, mama hrani seku, a tate nema doma. Nekako mi je lakše. Prilazim im i vidim staklenku sa žutim sadržajem kojega ima i u zdjelici s nacrtanim medvjedićima. Seka me odmah srdačno pozdravi. Ima tek godinu dana i obožavam je. Ja imam jedanaest i jedva joj čekam biti zvijezda vodilja. "Kako je bilo u školi?" pita me mama. "Super! Dobila sam peticu iz matematike i engleskog", odgovorila sam. "Odlično. I zašto se žališ oko jedne geografije?" "Zato što moraju biti sve petice", odgovorila sam i slegnula ramenima. "Pa dobro, bit će, ima još vremena, a i krenulo je nabolje nakon ovog testa", ona je odgovorila i nastavila hraniti Iris. "Naravno da ima vremena, samo se moraš potruditi", rekao je deda na trenutak dignuvši pogled s novina. "Tata, trudi se..." rekla je mama. Nisam ih više mogla slušati jer svakodnevno se i sama jako opterećujem školom, do te mjere da jedva spavam po noći. Ni sama više ne znajući što da mislim, otišla sam u svoju sobu proučavati te slijepe zemljovide... Učimo o Staroj Grčkoj i moram reći da je neočekivano dosadna. Učimo neke povijesne činjenice koje nisu ni upola zanimljive kao mitski potresi koji su nemilosrdno pogađali otoke i poluotoke i brisali civilizacije. Baš me zanima je li to sve istinito ili su civilizacije nestale same od sebe. Naposljetku, sve nas pokosi zub vremena. Može proći bolnije ili manje bolno, ali činjenica je da smo svi prolazni. Pokušavši neverbalno sama sebi dokazati to, pogledam sliku lampiona koja mi visi iznad kreveta od sedmog rođendana, dakle već skoro pet godina. Poklonila mi ju je mama.

Siječanj 2018., Zagreb 

"Eleonora, idem ja preparkirati auto da mi kasnije ne naplate kaznu. Ideš sa mnom?" pitao me tata, na što sam ja pristala nadajući se da će mi mučnina popustiti ako malo prošećem. Ustala sam i krenula za njim. "Eleonora, hoćeš li još keksa?" pita me je moja krsna kuma prije nego što se udaljimo. Odmahnem glavom i krenem za tatom. Odjednom osjetim kako više ne mogu izdržati i ispustim sve što me mučilo na beton. "Eleonora?!" tata se zabrinuto okrene za mnom. "Pa odakle sada to?" "Ne znam... Jesi li sad ljut na mene?" pitam ga uplašeno. I prije sam imala mučnine, što nije stvorilo osobito pozitivnu atmosferu u kući. Sva sreća da su kratko trajale.  "Ma nisam, Bože... Samo sa zabrinut. Jesi li nešto krivo pojela?" "Ne bih rekla", odgovorila sam. "Najbolje bi bilo da idemo doma", rekao je i izvadio mobitel da nazove mamu. 

Nisam ni slutila da će to biti tek početak priče.