FLASHBACK
Vjetar podigne njen baloner što izazove da se njena koža naježi. Nakon toliko godina opet je tu, u svom rodnom kraju. Spusti kofer pred noge i izvuče mobitel.
"Samo da javim da sam stigla." Prošapće u slušalicu i dalje osjećajući užasan strah kako teče njenim venama. Sve do sada se ova ideja činila dobrom, ali sad...sada se već premišlja oko nje.
"Aylena, možeš ti to."Ohrabrujući Mikeov glas s druge strane linije ulije u nju malo sigurnosti ali opet se nije osjaćala udobno.Željela je Liama kraj sebe, njegovu ruku u svojoj i svu onu podršku koju joj je davao kad je bila u njegovoj blizni,ali njega nema. On ju je ostavio, otišao je. I sve zlo koje se događa je nastalo zbog Jasona. Mrzila ga je iz dubine duše samim tim što je dio njenog života.
"Javi mi kako je prošlo.." zastane na tren ".. i zapamti, što god ti treba, tu sam."
Poklopi slušalicu pa gurne ulazna vrata i uđe u dvorište. Sve je još na svom mjestu. Mala klupica se nalazi ispod velike lipe koja svoje grane omotava oko ograde njene nekadašnje sobe. Noći i noći je provodila na tom mjestu, sanjajući kako će jednog dana imati svoju obitelj. Sada je znala da je sve sama zabluda.
Drveno stubište zaškripi kad stane na njega pa udahne duboko i zakuca rukom. Tako je stran osjećaj biti gost u vlastitoj kući, ako je ipak može još uvijek nazvati vlastitom.
"Ayle?" Žena u kasnim pedesetim otvori vrata i stavi ruku preko usta. Zanijemi ali ipak učini ispravnu stvar. Privuče svoju kćer u jak zagrljaj pa se nasmiješi. "Moje molitve su uslišane."
END OF FLASHBACK
"Sad je sve uredu?" Stavi krpu preko šanka i rukom pređe preko čela. Sav stres i užurbanost su utjecali na Madaline, Ayleninu majku, koja i nije više bila u mladim godinama.
"Dobro je sad." Aylena legne preko kauča i sakrije glavu. Vremenska razlika, putovanje, neispavanost i stres itekako utječu na ljude ali Aylenu pomalo dolazi glave. Zabrinula se kao nikad u životu kad joj je majka javila da je Jame bolestan.
"Odspavaj dušo,ja ću pripaziti na sve." Pomiluje je po glavi pa prebaci deku preko nje. Iako je kraj osmog mjeseca vrijeme u Londonu je ludo. Neprestane kiše zamrznule su ljeto, tako da je bilo svega dva sunčana dana. Unatoč vlagi koja je obavila grad, tmurni oblaci su prijetili.
"Hvala mama." Bivaju njene zadnje riječi prije nego zaspe.
----------
"Ma šta da se smirim?! Irene, kako ne shvaćaš,pa otkrit će sve!" Pobijesni pa odgurne od sebe papire. Rene je shvatio da je Liam odnio papir s adresom, a samo to što mu se Aylena nije javljala na telefon značilo je ogromnu katastrofu.
"Dušo,vrijeme je da budu sretni." Zagrli ga s leđa pa utisne poljubac u vrat.
"Nadam se Ire da hoće."
__________
"Neka netko otvori" promrmlja Aylena iz sna pa se odupre od kauč. Zvuk zvona s vrata je odzvanjao stanom i probijao je ravno u mozak.
Dohvati mobitel sa stola pa ga uključi i pogleda na sat. Odspavala je dobra tri sata što je bilo itekakva nadoknada.
Zvono jos jednom zazvoni a ona potrčki,zaobilazeći stvari po podu.
Dohvati kvaku i hladnoća prođe njenim tijelom, a kad otvori vrata onda i šok.
"Liam?"
Pogleda u njega u nadi da sanja, ali ne. Stajao je na njenim vratima u svom izdanju. Crvene starke,traperice i opuštena crna majica, a na sve to i putna torba u kompletu sa smiješkom na njegovom licu.
I baš u trenu kada poželi upitat što on tu radi, kroz stan odjekne plač. Posljedice plača su Aylenino skamenjeno tijelo i začuđenost Liama. Tu tešku atmosferu prekine Liam, jednim jednostavnim pitanjem.
"Što je to?"
