OTKUCAJI U KAMENU

Uvod

Sat samo nikako da otkuca kraj radnog vremena, noge me bole i umorna sam do bola, jedva čekam da stignem kući te se izvalim pred televizor i pogledam jednu od drama s kojima sam se u zadnje vrijeme zabludjela, znam da sam u neku ruku ovisna o njima. Ali kao djevojka u svojim tridesetim u mom kraju već me zovu starom curom. Jednom sam se opekla u ljubavi i rekla, hvala ali to nije za mene. Od tada nisam pokušavala igrati na kartu ljubavi. Držim se onog, bolje biti sam nego li u krivom društvu. Čak mislim kako mi je to postala i mantra.

Sva sreća pa je petak te vikend kuca na velika vrata, sutra odradim samo najbitnije narudžbe te ću se izgubiti u dramama, sanjajući nekog svog lika i tako iz dana u dan. Još samo promijenim vodu cvijeću i bit ću gotova za danas. Da, jedino što sam za ovih trideset godina postigla jeste da imam svoj cvjetni salon ili kako bi se reklo sam svoj gazda. Pronašla sam idealno mjesto u strogom centru grada, kupila prostor svojom ušteđevinom.

Imala sam potpunu podršku roditelja koji su bili visoko školovani, te se potajno nadali kako ću krenuti njihovim stopama te postati profesor. Na njihovu žalost a moje veselje nikad nisam bila dobra s djecom, odgovara mi poigrati se njima na sat dva ali ništa više od toga. Stoga odabrala sam posao koji mogu raditi sama te planiram svoj dan onako kako mi odgovara. Na poslu barem imam svoj mir, te me nitko ne prisiljava na ništa što nisam spremna da odradim.

Kada bih bila u gužvi tu bi uvijek uskakala moja prijateljica Julia te mi nakon mnogo moljakanja ipak uskočila u pomoć. Da Julia je moja, pa mogla bih reći sestra. Pošto sam jedina kćer svojih roditelja uvijek sam potajno željela braću ili sestre. Vjerujem kako je imati nekog svog nešto što je najvrijednije u životu. Kada sam bila malena uvijek bih ljubomorno promatrala djecu s braćom kako se zajedno igraju, paze jedno na drugo. S tog razloga smatram Juliu svojom sestrom. Mada ponekad zna biti nemoguća ali je baš upravo zbog toga veoma i volim, mi smo kao prst i nokat. Karakterno na suprotnim stranama, plus i minus. I ne bih je mijenjala za ni za što na ovome svijetu. Ona je moja oaza mira a ja njena savjest. Koliko sam ja mirna i povučena, ona koja uvijek promisli dva puta prije nego li napravi sljedeći korak toliko je ona življa, divlja i uvijek spremna na akciju. Mogu reći kako me puno puta uvalila u nevolju, ali zbog tog njenog ponašanja sada imamo mnogo sretnih uspomena kojima se sada smijemo.

Vrijeme je da zatvorim cvjećaru i odem kući. Današnja glavobolja oduzela mi je sposobnost razmišljanja i inspiraciju. Vrijeme je kako bi se smjestila u ležeći položaj i vegetirala do jutra uz dobru knjigu. Zatvorila sam vrata salona te krenula zaključati kada me lagan proljetni vjetar zapuhnuo noseći miris tek procvalog cvijeća i drveća. Laganim korakom krenula sam niz kameni pločnik polako šećući, uživajući u toplini dana nakon veoma duge i hladne zime. Nisam baš zimski čovjek, oduvijek sam više voljela proljeće i ljeto, pa i jesen mi je draža. Grozim se zime i njene hladnoće koja se uvlači duboko u kosti. Podigla sam glavu prema nebu uživajući kako tople zrake miluju mi lice.

Kako bi bilo lijepo prošetati po ovom vremenu s nekim ispod ruke, osloniti se cijelim tijelom uživajući. Ja sam do sada imala samo sreće s muškarcima koji su mislili kako imam novaca pa iz koristi bili sa mnom. Još uvijek nisam pronašla onog koji bi me želio zbog mene same. Takva vrsta muškarca za sada sam pronalazila u knjigama, u njih sam se zaljubljivala svakodnevno maštajući kako ću barem jednom u životu pronaći ljubav koja je opisana u knjigama. Samo se nadam da neće biti prekasno, ne želim kroz život koračati sama, žudeći za ljubavlju.

S tugom u oku promatrala sam sve te zaljubljene parove kako prolaze kraj mene, smiješeći se jedno drugome, pokazivajući svoje osjećaje u malim dodirima, osmijesima. Ljubomorna sam na njih, veoma. Možda i mene čekaj taj jedan, suđeni koji će za mene proći kroz sve, skinuti mi zvijezde s neba, voljeti me više od sebe same.