OTKUCAJI U KAMENU

3.Poglavlje

 „Hajde molim te, idemo malo pronjuškati po gradu.", navaljivala je Julia na mene sve žešće.

„Umorna sam, ne mogu ni gledati. Želim odmoriti Julia, možemo li ovaj tvoj izlet prebaciti na sutra?", pokušavala sam na sve moguće načine izvući se iz njezinih ralja.

„Sat vremena Liora, daj mi samo jedan jebeni sat vremena, obećajem kako ću biti dobra.", treptala je okicama u mom smjeru.

Ne mogu je gledati, ni slušati. Znam kako neće biti ona ta koja će popustiti. Pogledala sam na sat koji je otkucavao dvadeset i dva sata. Ako ću je pustiti da me nagovara još malo izaći ćemo oko ponoći što znači kako ću duže biti budna i neću se naspavati. Pogledala sam je i preokrenula očima: „Imaš jedan jedini sat Julia ni minutu duže, ako budeš radila probleme ostavit ću te i otići sama."

„Hvala ljube, bit ću veoma dobra, ma najbolja!", veselo je ciknula jureći u sobu kako bi se spremila.

„Mogu si misliti!", viknula sam za njom.

Ne mogu vjerovati kako me opet nagovorila, zapravo i mogu, uvijek je tako, uvijek je ona ta koja pobjeđuje u našim raspravama. Ništa, vrijeme je kako bi se uredila, ruku na srce nije me natjerala ponijeti sve one sline haljine kako bih se pokazivala u trapericama i majici. Otvorila sam kofer te krenula polako vaditi jednu po jednu pregledavajući što sam na kraju ipak stavila u njega. Izvukla sam ljetnu lepršavu haljinu kratkih rukava, ipak idemo samo u šetnju pa se ne trebam previše mučiti oko svega. Haljina je bila prekrasne vanilija boje sa sitnim cvjetićima, dužine do koljena, ni svečana niti preobična, taman za šetnju u proljetnoj večeri. Obukla sam se i tek decentno našminkala stavivši samo tuš za oči i maskaru te ruž u boji usana.

Izašavši iz sobe Julia je već bila spremna kao da će pohoditi Milansku modnu večer. U uskoj, čitaj preuskoj crnoj haljini koja joj je na jedvite jade prekrivala tek bedra s čizmama preko koljena na visoku petu izgledala je veoma, pa kako to reći na fini način osim veoma jeftino. Dugačku plavu kosu raspustila je da joj pada preko leđa. Usne je namazala kričavo crnim ružem dok je oči istaknula crnim sjenilom. Neki bi rekli boginja, meni pada mrak na oči jer znam da je u pohodu na svoje „hostove" i samim time je ovaj outfit veoma napadan i primjeren za ono čemu služi. Ali je upravo baš zbog toga i volim jer je nešto što se ja nikada ne bih usudila biti, živi život kako želi i voli.

„Nismo li rekle da idemo samo u šetnju?", dobacila sam joj vidno otvorenih usta.

„Živi se samo jednom!", odbrusila mi je namignuvši mi te pucajući balon koji njoj je virio iz usta.

„Ako si ti normalna, samo se nadam kako nećemo završiti u policijskoj postaji ili kao bijelo roblje.", odvratila sam joj uzimajući svoju ručnu torbicu u koju sam stavila novčanik s dokumentima, mobitel i karticu od sobe.

„I ja tebe volim!", odgovorila mi je gurajući se ispred mene.

Izašavši iz hotela okružili su nas zvuci ovog milijunskog grada, pogledale smo se te se osmjehnule jedna drugoj. Uhvatila sam je pod ruku te smo krenule polako razgledavajući grad. Pozornost su nam vukle svjetleće reklame koje su se izmjenjivale jedna za drugom. Vreva koja je kružila oko nas gurala nas je sve brže, dublje u grad. Ulice prepune ljudi koji su se čini mi se vraćali s posla, umor na njihovim licima govorio je koliko je ovo užurban grad, svi kao da se žure kako bi što prije stigli na odredište.

„Vidi Liora, pogledaj kako je prekrasno!", s oduševljenjem u glasu uzvikivala je Julia diveći se svakoj trgovini, pomno prateći ljude koji se guraju kraj nas te se svakome pokušavala nakloniti u pozdrav.

„Zaista je prekrasan, sada mi nije žao što smo krenule šetati.", odvratila sam joj hvatajući je za lakat kako je ne bi izgubila.

Kretale smo se iz ulice u ulicu u smjeru u kojem se kretalo i ovo more ljudi. Najednom se naglo zaustavila kada je u izlogu ugledala sliku nekog plavokosog Japanca kako se smiješi. Ukopala se na mjestu toliko snažno da sam se popiknula na nju.