SAVANNAH
Ljeto 2023. godine
Baza Falcon Nest
Negdje u Velikoj Britaniji
U punoj sam ratnoj opremi, pod vrelim suncem koje nemilosrdno prži.
Trudim se da mi držanje bude uspravno, uprkos tome što se osjećam kao kornjača pod oklopom koji nosim. Na glavi mi je čvrst i težak šlem, sa vizirom koji mi štiti oči od prašine i sunca. Šlem mi je opremljen uređajem za komunikaciju, koji mi omogućava da uvijek i svuda, pa čak i u najtežim uslovima, ostanem u kontaktu sa svojim timom.
Pancir mi je pun džepova i raznoraznih pregrada i svaki dio na njemu je napunjen municijom i zavojima. Vraški je težak, ali sam se nekako za ovih pet godina, koliko sam vojnik, već navikla na njegovu težinu. Ponekad mi se čini da je srastao sa mnom, pa se često kad ga skinem osjećam golo i izloženo bez njega. Na leđima mi se nalazi ruksak sa dodatnom opremom. U njemu se, osim hrane i vode, nalaze: još metaka i granata, komplet prve pomoći sa zavojima, gazama, antisepticima i makazama, kompas, mapa i GPS uređaj, radio uređaj sa dodatnim baterijama, rezervne čarape, rukavice i kapa i nekoliko vrsta noževa, od kojih imam par za višenamjensku upotrebu - otvarač za konzerve, ili flaše.
U rukama stežem automatsku pušku, koju sam počela da osjećam kao produžetak svog tijela. Savršena je za mene i uvijek spremna za upotrebu. Za opasač su mi pričvršćene granate.
Čizme su mi uvijek bile teške i ni sad nije ništa drugačije. Blatnjave su i prašnjave i možda su najvjerniji pokazatelj koliko sam samo danas prešla kilometara.
Ruke su mi pokrivene rukavicama, a na zglobu mi se nalazi sat koji je otporan na vodu i udarce i uvijek pokazuje tačno vrijeme. Posao nas vojnika je, između ostalog, i to da znamo koliko je bitna svaka sekunda. Ponekad i život i smrt zavise od te jedne sekunde, jednog treptaja, jednog udaha, jednog otkucaja srca.
Krećem se sa ostalim vojnicima po prašnjavom terenu. Koraci su nam toliko sinhronizovani, da podsjećamo na neki precizni mehanizam. Ili, možda, na nekakav skup robota. Lica nam se umivaju, a tijela kupaju u znoju, ali niko od nas ne pokazuje znakove umora. Kad god mi je teško i kad god pomislim da bi možda bilo najbolje da dignem ruke od svega i odustanem, samo se sjetim da je ova jedinica sastavljena od isključivo najboljih, a ja sam mukotrpnim radom i trudom zaradila tu privilegiju da postanem jedna od njih. Našu malu ekipu sačinjavaju isključivo oni najodlučniji, najfokusiraniji i najsposobniji i sama pomisao na to čini da mi odmah postane lakše. Ignorišem bol u napetim mišićima i prisilim se da mi svaka misao postane usmjerena ka samo jednom cilju: savršenstvu. Ako namjeravam da ikad stignem do njega, moram da budem savršena. Nemam drugog izbora.
Instruktor Liam ,,Wolf" O'Connor, visok i stasit četrdesetdevetogodišnji čovjek, s rukama prekrštenim na grudima pažljivo posmatra svaki naš pokret. Samo iz pogleda mu isijava autoritet.
Glas mu postane još dublji i prodorniji nego inače kad odjekne terenom:
,,Brže! Preciznije! Ne smijete da pokažete slabost!”
Pa, recimo da mu je govor koji često zna da nam održi pun motivacije, ali istovremeno, riječi mu uvijek imaju efekat biča. U svakom slučaju, smatram da je njegova metoda rada baš onakva kakva bi i trebalo da bude. Čak i kad smo na izmaku snaga, njegove riječi nas trgnu i natjeraju da damo sve od sebe.
Sad već počinje ozbiljniji trening, jer je sve ovo do sada bilo samo zagrijavanje.
Jedno za drugim, krećemo prema preprekama. Prva od njih su zidovi različite visine koje treba preskakati.
Nakon toga slijedi puzanje ispod bodljikave žice kroz blato, penjanje po užetu, nošenje tereta, a onda i skakanje preko rovova, koje smo, usput rečeno, prethodno sami iskopali.
Ponosim se sobom kad pomislim dokle sam dogurala, jer ne mogu da se ne sjetim svojih početaka. O, sjetim ih se vrlo često. Mislim da se sjeti svako od nas. Čini mi se da me samo zahvaljujući mojoj sasvim neobjašnjivoj tvrdoglavosti i upornosti nisu izbacili iz vojske. Najblaže rečeno - nikako mi nije išlo u startu, ali odustajanje nije bilo opcija. Svaki pad i neuspjeh su mi bili samo prilika za učenje, a svaki uspjeh koji sam ostvarila - korak bliže cilju. Lana, moja najbolja prijateljica ovdje, često je znala da me nazove autodestruktivnom i mazohistom, ali nisam obraćala pažnju, iako je većinu vremena bila u pravu. Znala sam zbog čega, tačnije, zbog koga ovo radim. I zato su riječi: predaja, odustajanje, pesimizam i neuspjeh zauvijek bili obrisani iz mog rječnika, i to mojom rukom. Postojalo je samo: želim, mogu, hoću i moram.
