Otmica

OSMI DIO

"Lukeova majka?"
"Da duso,ne moras brinuti,ovdje si sigurna."-podarila joj je blag osmijeh,a Rose ga je uzvratila.

Odjednom,malena glavica sa plavim uvojcima provirila je kroz vrata-"Mama pita braco je li se Rose probudila"

"Mia,prvo moras uci i lijepo pozdraviti"-Claire joj je uputila prijekoran pogled,a djevojcica je otvorila vrata i usla u sobu.

"Bok!"-nasmijala se i mahnula.
"Bok i tebi."-Rose je uzvratila. "Koliko imas godina?"

"Imam sedam godina."

"Wow. Luke je 3 godine bio kod Stevea."-pomislila je.
"Ti si vec velika djevojcica"-Rose smjesak nije silazio s lica dok ju je gledala. Plavi uvojci poskakivali su oko njezine majusne glavice,a plave okice gledale su trenutak u Rose,pa u svoju majku Claire.

"Mia odi pozovi Lukea i reci da se Rose probudila."
"Dobro mama."

...

"I kako se sada osjecas?"-upitao ju je dok je sjedao pored nje na krevet.
"Zbunjeno i... Hm,sretno?"-nasmijala se.
"Drago mi je da si sretna."
Uzivala je u njegovom zagrljaju. No kao da ju je stvarnost naglo osamarila,odgurnula ga je.

"Sto je bilo Rose?"
"Ja.. Ne mogu."-promucala je. "Kada mogu doma?"

"Rose,izgledas grozno. Ne mozes otici doma."

"Ajme hvala."-sarkasticno se nasmijala. "Hvala sto si me spasio,ali obitelj me ceka i sigurno su zabrinuti."

Sama sebi se nasmijala,bila je to najveca laz koju je ikada izrekla.
Ustala je s kreveta i izasla iz sobe. Tamo je zatekla Claire i Miu kako rade veceru. Mia je dotrcala do nje.

"Zar vec odlazis?"-upitala je.
"Moram Mia. Ali..."-sa svojeg vrata je skinula lancic sa malenim,svetlucavim kamencicem,i predala ga Miji u ruke. Nekako,duboko u sebi znala je da su toj djevojcici suđene velike stvari.
"Hvala Rose."-nasmijala se i otisnula malenu poljubac na Rosein obraz.

"Hvala gospođo Claire,hvala i tebi Luke na svemu,no ja sada idem. Moram se vratiti svome starom zivotu."

---

Usla je kroz drvena vrata koja su zaskripala. Nije znala koliko dugo je nije bilo,ni sto se događalo. No uskoro ce saznati.
Netom sto je usla u kucu,zacula je zvuk razbijanja.

"Prevarila si me kurvo! Prevarila si me s onim ljigavcem!"-sve je zaudaralo po alkoholu,no to ju nije zacudilo.
Odjednom,zacula je vrisak svoje majke i refleksno dotrcala u kuhinju.

"Rose? Zar ti nisi mrtva? Goni se odavde!"-oci su je zapekle,htjela je zaplakati. Njezini vlastiti roditelji mislili su da je mrtva,ali nije ih bilo briga.

"Mama,zasto dopustas da ti ovo radi?"-upitala je Rose svoju majku dok je vadila komadic stakla iz njezinoga zapesca.

"U redu je Rose. Ja sam kriva. Zasluzila sam to. "-pognula je glavu.

"Ne mama,nisi zasluzila to. Nisi zasluzila da zbog njega postanes pijanica. Nisi zasluzila da zivis s ranama na tijelu i srcu koje ubijas alkoholom. Ni ja nisam zasluzila da se rodim u disfunkcijonalnoj obitelji kao sto je ova. Ali jesam,jebiga. I sada nevina trpim. I oprastav ti sve masnice koje si mi zadala. Znam da nisi kriva. I zao mi je sto to nisam prije shvatila."-plakala je. "Oprosti mama."