Put prema vječnosti

Ljudi kažu da se obično sjećamo što smo imali na sebi prvoga dana osnovne škole. Ili koja je bila prva pjesma koju smo naučili recitirati napamet. Ili gdje smo se našli sa simpatijom na prvom spoju. Gdje smo proslavili zadnji dan srednje škole. Kakva je bila vjenčanica, kravata ili boja cvijeća u buketu. Je li kišilo, sjalo sunce ili bila mrkla noć u trenutku kada se rodilo prvo dijete. Shvatio sam, tek nedavno, da se ja ničega od toga ne sjećam.

Ali pamtio sam onaj dan kada sam ju prvi puta ugledao. Kada mi je vratila sreću u život. Tada je imala možda šest ili sedam godina, crvenu mašnu u tamnoj kosi i izgrebana koljena. Bila je poput sve druge djece u parku i vjerojatno ju ne bih ni primijetio da nije bilo moje nespretnosti. Tada, vidite, još uvijek nisam mogao kriviti svoje poodmakle godine. Sklopio sam novine koje sam čitao, stavio ih ispod pazuha, uzeo dvije vrećice pune namirnica te ustao s klupe. Možda je čak vjetar malo zapuhao, a ni ja nisam držao te novine dovoljno čvrsto. Kako god bilo, našle su se na tlu punom pijeska, lišća i opušaka. Htio sam odložiti vrećice kako bih podignuo novine, no ona je iznenada dotrčala do mene. Nisam joj odmah vidio lice. Samo tu crvenu mašnu koja je jedva držala tamne uvojke na okupu. Sagnula se, uzela novine te ih prvo malo otresla. Podigla je glavu, nasmiješila mi se i vratila novine ponovo ispod moga pazuha. Nisam joj stigao zahvaliti. Okrenula se na peti i otrčala natrag prema ljuljački smijući se.

Dobro se sjećam da sam nekoliko trenutaka nepomično stajao na mjestu. Bilo je kao da sam odlutao u neki drugi svijet; osjećaj je bio predivan. Začudio sam se kako je jedan takav mali čin dobrote mogao ispuniti čovjeka srećom. Prenuo sam se, čvršće primio vrećice u rukama, okrenuo leđa tom čarobnom trenutku i vratio se u prazninu vlastita doma.

Nakon toga događaja, na prvi pogled potpuno nevažna, volio sam zamišljati kako je to bila neka prekretnica u mojem životu. Nešto zbog čega ću se idući dan probuditi i reći da se nešto promijenilo. Da je nešto drugačije. Da je nestalo one kolotečine koja je zamarala čovjekovu dušu, punila ga pasivnošću, osjećajem gubitka i prolaznosti. Uvjeravao sam samog sebe da će od tog događaja, zbog toga događaja, krenuti na bolje.

Kao što rekoh, volio sam zamišljati. Kuća je i dalje bila prazna, lišena svakog lijepog zvuka, svakog slatkog mirisa. Bilo je zapravo zastrašujuće kako sam se uspio priviknuti na to. Dugo vremena uopće nisam bio svjestan koliko me ta navika uništavala. Polako, nevidljivo. Sve do trenutka kada mi je ona djevojčica pružila novine. Podsjetila me nakratko na vlastitu kćer koju nisam vidio godinama. Na one trenutke kada je isto trčala po livadi iza kuće, kada se njezin smijeh i smijeh njezine majke mogao čuti na kilometre. Ponekad, u rana jutra, mogao sam oživjeti taj zvuk u svome sjećanju toliko da se učinilo stvarnim. Bilo je bolno shvatiti da ipak nije.

Naravno, ništa se nije promijenilo. Nisam se probudio sljedećeg jutra i osjetio miris svježe kuhane kave, šuškanja vrećica iz trgovine ni jutarnjih vijesti na radiju. Sve je bilo isto. Osim što sam tada donio jednu od najboljih odluka u svome životu. Ponovo sam otišao u onaj park. Bila je tamo. Mislio sam - ne, nadao sam se - da će me možda prepoznati, no to se nije dogodilo. Trčala je uokolo kao i dan prije, smijala se, radila kule od pijeska, ovoga puta uspjela ogrebati i dlanove. Kratko sam se nasmijao kada je samo otrla prašinu s njih i nastavila dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Bio je dobar osjećaj ponovo se smijati; već sam se bio uplašio da sam zaboravio kako se to radi.

Došao sam i sljedeći dan. I onaj sljedeći. Gledao sam ju kako raste, iz godine u godinu, mijenja se. Crvena mašna je nestala, kosa je bila raspuštena. Nije se više tako često smijala, no i dalje je bila vedra, puna energije. Često je dolazila poslije škole, s prijateljima. Sjedili su na klupicama, na tlu ispod drveta, razgovarali, zabavljali se kako to mladi znaju. Ja bih se tada udaljio, znao sam da jedan starac nije poželjan u takvom okruženju. To je vrijeme za mene odavno prošlo. Međutim, počeo sam se brinuti da će djevojčica koja se nekada s takvim žarom igrala u tom parku, upasti u kakvo loše društvo, krenuti krivim putem. Prvi puta u životu htio sam učiniti nešto kako bih spriječio da zlo prevlada. To mi nije uspjelo s vlastitim životom, ali mogao sam spasiti tuđi.