''Bolnica Duša''

Zaista je čudno, zar ne, kako ponekad misliš da si najsnažniji i da ti život ne može ništa i onda se sve u trenutku promjeni? Hodaš ulicom, piješ jutarnju kavu, sjediš u parku, radiš obične stvari i najednom začuješ pucketanje, ugledaš svijetlost i potom tamu. Opće je poznato u medicini da tijelo ima svoje obrambene mehanizme koji pomažu našim organima i cjelokupnom sustavu prebroditi težak fizički šok uslijed određenih ozljeda. No, isto tako ima i onih mehanizama koji su izvan granice znanosti i koji se tek još trebaju otkriti. Skriveni aparati u dubini naše podsvijesti koji nam pomažu donijeti najteže odluke – čime zamijeniti nešto što smo izgubili? Na koji način preboljeti? Kako promjeniti nešto izvan naših dosega?

Možda će vam zvučati glupo, ali ja imam jednu takvu priču. Ispričat ću vam o najtežoj odluci koju sam ja morao donijeti – otići s grijesima ili ostati i pokušati ih popraviti? Samo što postoji jedna mala razlika između sličnih priča koje ste već vjerovatno čitali i moje. Naime, u početku me nećete moći podnijeti, mrzit ćete me, i vjerovatno ćete zapravo htjeti da mi se dogodi ono najgore. Ali valjda ćete mi oprostiti na kraju.

* * *

-Anthony, operi posuđe iza sebe, zaboga!-

-Naravno, mama, baš mi se da.- zakolutam očima.

-Anthony, pospremi svoju sobu. Kako ćeš jednoga dana kada budeš živio sam?- opet će ona, histerično bacajući moju prljavu garderobu u košaru.

-Imat ću kućnu pomoćnicu jer ću biti bogat!-

-Anthony, molim te, odnesi ovo smeće kada već ideš van...- blagim će tonom.

-Pa da smrdim? Idem u noćni život. Neću smrditi po smeću.-

-Anthony, da li možeš otići do dućana?-

Puhnem. Izgaram po živcima. –Neda mi se, mama, igram igricu.- i ostajem ležati u krevetu dok ona sama preuzima tu zadaću na sebe, dok ja pjevušim s laptopom u krilu.

Da, to sam ja. Ime mi već znate. Majka ga izgovori točno šestdeset i tri puta dnevno. Od te ne baš male brojke, četrdeset i šest puta ime izgovori histerično, ljutito, povišenim tonom. Ostatak je obično izgovoren milo, to kada joj nešto treba ali ona već zna moj odgovor – mama, neda mi se.

Dobro, dosta o brojkama. Mrzim ih. Malo ćemo o meni. Ja mrzim sve, da pojednostavim svoje predstavljanje. Mrzim školu i užasno sam loš u njoj iako sam, zapravo, jako pametan. Možda ju zato i mrzim? Isto tako, mrzim sve profesore zato jer misle da su najpametniji i uvijek u pravu samo zato što imaju diplomu iz određenog područja. E pa, niste uvijek u pravu. Mrzim svoje vršnjake jer su zaokupljeni glupostima, iako ni ja nisam nešto bolji po pitanju pokretljivosti današnje mladeži – lijen sam kao morska zvijezda. Isto tako, da malo skratim, mrzim cijeli svijet i najradije bi se bacio s petnaestog kata na kojem se nalazi naš prostran stan, u visokom neboderu na povišenom dijelu grada. E, to je jedina stvar koju volim – sjesti za radni stol i igrati igrice dok kroz prozor mogu gledati u daljinu, more i valovite planine na udaljenim otocima.

Nikada nisam bio zaljubljen zato jer valjda još nisam još pronašao onu pravu, iako mi je već skoro pa osamnaest godina i ubrzo ću se pozdraviti sa srednjom školom. Nakon toga ne znam šta ću – najradije bi živio na grbači roditelja, ali mi je otac rekao da mogu poljubiti vrata ako odustanem od fakulteta.

Kakvo smeće, zar bi vlastitog sina bacio na ulicu?

Ne znam ni kako živjeti. Doslovno me možete prozvati i pužem ili bilo kojom životinjom koja samo lijeno puže i ništa produktivno ne radi. Jedino što mi vraća neku nadu u život su nove igrice, iako mi majka prijeti da će isključiti internet i posakrivati žice od računala. Mislim da bi ju razbio kada bi to napravila. U kakvoj šugavoj sam obitelji rođen, jedina utjeha mi je kompjuter.