Duga - Dinko Šimunović

6. stranica

Isto kao u luškim selima, tako se i u Čardacima govorilo o tim čudesima mnogo, a nije bilo čuda u koje se ne bi vjerovalo. Ta starci i starice pripovijedahu i čudnijih stvari, i samo ono što su svojim očima vidjeli, pa što bijaše nekad, moglo bi i sada.
Kišice učestale, a sunce iza njih veselo sjalo i oživljavalo još ljepše one tisuće boja na lišću vinograda i voćnjaka.
Trganje već je dovršivalo, a selima se širio opojan miris zgnječena grožđa. Sve nekako od obilja nabujalo, pa se i ljudima činilo da im je u mišice prispjela neka nova snaga i moć. Jednoga takog jasnog sunčanog dana odlučiše Serdar i Serdarovica da će sa Srnom u vinograde na Marčinkovoj glavici gdje se najkasnije trgalo samo bijelo grožđe.
Ta je Marčinkova glavica uru od Čardaka, po dnu obrasla starim vinogradima a po vrhu mladom šumom. A ta je šumica bila puna siromašnih kućica najsiromašnijih u svemu Lugu. Gdje jedna, gdje više njih pušile se kroz ševarate krovove puneći svu šumicu oštrim ali ugodnim mirisom vlažna dima. Vidjelo se odmah da gospodari tih kućica nijesu bili gospodari i tih starih vinograda s bijelim grožđem.
Marčinkovi su bili siromašni ljudi koji su se hranili sa nekoliko siromašnih njivica za glavicom, a vinogradi su bili čardačkih trgovaca ako i ne od davnine.
Ti su Marčinkovi bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne imala ruke, a bila taka vezilja, da je nema gdje se god čuje našega svijeta.
U čardačkoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni jedna, ni izda- leka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava.
Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do zašaktica, a to je za vezenje kao da ih i nema.
Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Može biti da nije ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu sudbinu. I pametnica je bila, da te u čudo natjera kad govori, ali eto ruku nije imala, a siromašna da ne može siromašnija.
Ona i ne zna kad je izgubila ruke: odgrizla joj ih svinja dok je još u kolijevci bila i dok je njezina majka trgala bijelo grožđe čardačkim trgovcima.
A Sava je ostala živa i živi eto otada već dvadeset i petu godinu.
Kad je došla na razum, zamukla je Sava, a prije bijaše tako vesela i brbljava. Samo je gledala kako joj drugarice šiju i vezu, te plakala i onda kad joj se ne bi rugale. No bila je u nje neka strina, dobra duša, pa je tješila i pomagala joj u sitnim poslima.
Ne zna se kako, te Sava kad joj bilo šesnaest godina, stala šiti pak i vesti. Prve su njezine radnje bile kao u djeteta od tri godine, ali u dvadesetoj godini stala vesti tako da su i gospođe iz Čardaka dolazile gledati to čudo. Tako je Bog nadario!
Pune četiri godine mučila se Sava svojim batacima i zubima s poslom pa ga suzama zalijevala. I po noći ustane pa kod uljenice veze i veze. Sva se zgrčila vezući, a mlado joj lišce došlo ozbiljno i mrko.
No kad je stala slušati oko sebe pohvale i čuđenje, razvedrila se, i tamne joj oči stale opet sijevati milinom i dobrotom. Neke je zime nestalo i za cijelu je godinu nije bilo.
A tada se povratila s djetetom u naručju, te sada ne veze nego sve njeguje i ljubi svoje dijete. Ne plače, ali je tužnija i mrkija nego prije, a na licu joj se vidi da suza u nje više i nema.
Govorilo se i govorilo i to i ono, ali prave istine nije niko znao. A Sava muči, pa muče i njezini stari - bit će da su i oni čemu krivi.
27