Queen [H.S.]

20. Chapter

Polako i teško otvaram oči. Glava me užasno boli. Kad otvorim oči vidim oko sebe nekoliko aparata i primjetim da se nalazim u bolničkoj sobi. Nikog nema u sobi ali čujem glasove izvan prostorije. Pokušam se sjetiti što de dogodilo ali posljednje čega se sjećam je da sam dišla doma poslije izleta. Što se dogodilo da sam se onesvjestila, ako sam se uopće onesvijestila. U sobu ulazi doktor a iza njega moja majka a zatim Harry. Nasmijem se lagano, koliko mogu, trenutno me sve boli.

Svi dolaze oko mog kreveta.

-Kako se osjećaš?- doktor pita.

-Loše.- kažem tiše nego što sam očekivala i pogledam Harrya koji me gleda prazno. To me zbunjuje.

-Čega se zadnjeg sječaš?- pokušam se još jednom prisjetiti što se točno dogodilo ali opet je zadnje čega se sjećam moj dolazak s izleta.

-Sjećam se da sam došla s izleta.- kažem istinu.

-Da, tako sam i mislio. Kratka amnezija. Izgubila si sjećanje od zadnjih otprilike 30 sati kojih si bila budna. Velika je vjerojatnost da se to sjećanje nikad ne vrati, ali možda, mala je vjerojatnost.- divno, sada neznam što sam radila proteklih 30 sati.

-Ali što se dogodilo, kako sam uopće završila ovdje? I koji je dan danas?- zbunjeno ispitujem.

-Bila si na tulumu i pala si i udarila u glavu. Ali prema nalazima, nije samo udarac kriv za tvoj gubitak sijećanja.- kaže a ja ga zbunjeno pogledam.

-Imala si dosta alkohola u sebi. Ali ni to nije bitno. Kad su te dovezli ovdje, srce ti je kucalo jako brzo, što je bilo znak pretjeranog stresa, usvari ne stresa...prije bih rekao nekog straha, kao da si se nečeg užasno bojala i dok si bila u nesvjesti jednostavno si potisnula to sijećanje kao da se ne želiš suočiti s njim. Kao da se nešto strašno dogodilo.- pogledam Harry i vidim mu bol u očima, kao da ga nešta izjeda. Ova cijela situacija me plaši, zna li on što se dogodilo?

-Čega bih se bojala? Ne shvaćam.- kažem nervozno.

-Nitko to nezna. Ali ako hoćeš detalje neka ti mladić sve ispriča, ja moram dalje.- doktor kaže i da mi jedan ohrabrujuć osmijeh.

Doktor ode a majka mi se obrati i primi me za ruku.

-Dušo, želiš li da ti donesem nešto za jesti?- kimnem glavom. Ona se nasmiješi i ode van.

Pogledam Harrya upitno očekujući odgovore.. Ali on se ipak nasmiješi. Uzme stolicu koja je bila malo dalje i premjesti ju pokraj mog kreveta a zatim sjede i primi me za ruku sa svoje obje ruke.

-Harry? Što se dogodilo? Znaš li čega sam se bojala?- pitam već nestpljivo.

-Bili smo na tulumu i našao sam te u kupaonici, izgledala si normalno. Pričali smo nekoliko minuta i zatim si mi rekla da ti donesem čašu vode. Kad sam se vratio ležala su na podu i nisi se budila. Odveso sam te u bolnicu i  tek si se danas probudila- rekao je to sve polako i smireno, cijelo vrijeme me držeći za ruku.

-Koji je danas dan?- pitam pitanje koje sam pitala i doktora.

-Utorak. Nisi bila budna jedan cijeli dan.- a sada se sjetim nečeg drugog i pstanem zabrinuta.

-Što je s našim dogovorom?- upitam uspaničeno.

-Ne brini za to.- nasmiješi se a zatim ustane i polako me poljubi u čelo. Nikad prije to nije naprravio, to je pomalo čudno, ali ipak slatko. Nasmiješim se. Nekoliko sekundi nakog toga, u sobu ulazi moja majka s hranom. Bacila sam se na hranu jer sam bila zaista glada. Harry je cijelo vrijeme bio samnom, šalio se i nasmijavao me. Sutra već mogu doma. A u ponedjeljak mogu i u školu. Jedino što me trenutno najviše brine je to što se dogodilo na tulumu, čega sam se toliko bojala?! Zaista mi ništa ne pada na pamet.